U modnom imaginariju, riječ “supermodel” priziva slike iz zlatnog doba: Naomi koja korača pistom svojim neponovljivim hodom, Gisele, Cindy, Shalom Harlow, Linda Evangelista (koja je jednom izjavila da “ne ustaje iz kreveta za manje od 10.000 dolara” i to je bio moment gdje se znalo – ona zna svoju vrijednost). Bio je to trenutak kad su modeli postali veći od mode i prerasli u kulturne ikone koje su oblikovale ideal ljepote, moći i karizme. Danas, trideset godina kasnije, pojavljuje se nova generacija modela: Anok Yai, Alex Consani, Paloma Elsesser, Mona Tougaard, Ugbad Abdi koje neki već nazivaju “novim supermodelima”. No može li se taj naziv, iskovan u eri drugačijih medija i vrijednosti, uopće ponoviti?

Gen Z supermodeli kao slika nove ere
Za razliku od glamurozne ekskluzivnosti devedesetih, današnji modeli su “djeca” digitalnog doba. One su jednako prisutne na TikToku i Instagramu kao i na pistama; jednako važan je njihov feed kao i njihov hod. Gen Z modeli ne predstavljaju samo modu, već su oni sami narativ, svaka od njih je osoba za sebe s vlastitom estetikom koju predstavlja i brendovi se tome adaptiraju. Angažiraju ih ne samo zbog imena, zbog izgleda, već zbog toga što odgovaraju imidžu brenda. Kao netko tko se bavio modelingom, jednom prigodom mi je rečeno da model ne treba biti nužno lijep, klasično lijepa cura i da je kriv taj pojam modela. Mora biti specifična i čak mora imati nekakvu ružnu karakteristiku. Kad se sjetimo supermodela, to su sve bile prekrasne žene s dugim kosama, ali svaka od njih vrlo specifična na svoj način. Jedan detalj je ključan – sve one su zračile seksipilom i bile su muze nekih od najvećih imena koja i danas čujemo, ali osoba iza imena više nema. Danas više ne čujemo taj pojam muze tako često, a upravo je to poanta – više se ne kreira na isti način, a nove generacije dizajnera inspiraciju crpe u arhivama, ne stvarnim osobama.


Alex Consani, transrodna manekenka, postala je simbol pomaka prema transparentnosti. Paloma Elsesser, plus-size pionirka, redefinira pojam ljepote s dubokom sviješću o vlastitom utjecaju. Anok Yai, kao prva žena afroameričkog podrijetla koja je otvorila reviju za Prada nakon Naomi Campbell, utjelovljuje povijesni kontinuitet, ali i borbu protiv sustavne isključivosti industrije. Svaka od njih je vrlo specifična izgledom, ali i nečime što ju definira kao osobu. Ono što ih povezuje jest samostvarenost. Većina ih nije rođena u slavi, već su u svijet visoke mode ušle zahvaljujući talentu, osobnosti i digitalnoj prisutnosti. Njihova moć ne proizlazi iz naslijeđenog prezimena, već iz sposobnosti da pričaju vlastitu priču i da je publika želi slušati.


Autentičnost kao valuta moći
Za razliku od devedesetih, kada su supermodeli bili praktički nedodirljivi, današnji modeli zarađuju povjerenje upravo kroz dohvatljivost. Njihova moć ne proizlazi iz mistike, nego iz autentičnosti, koja postaje nova valuta kulturnog kapitala. No ta autentičnost nosi i rizik. U svijetu prepunom identitetskih napetosti, svaka izjava modela poput Consani ili Yai odjekuje kao politički čin. Industrija koja se voli kititi terminima poput “inkluzivnosti” često istodobno reproducira iste obrasce moći: eurocentrizam, površnu raznolikost, i tržišno kalkuliranje s idejom “različitosti”. Modeli postaju ambasadori jednog novog, ali i opasno kontradiktornog doba: doba u kojem tržište traži realnost, ali samo onu koja se dobro fotografira.



Kultura koja guta svoje zvijezde
U devedesetima, supermodeli su bili rezultat spore, gotovo ritualne izgradnje slave na naslovnicama magazina, radili su se televizijski intervjui s poznatim voditeljima poput Lettermana ili Conan O’Briana, a formirale su estetiku svojim modnim i beauty izričajem (odnosno, ljudi u industriji su od njih to napravili) kojoj težimo i dan danas. Danas, slava se događa brže i traje kraće. Viralni TikTok video može lansirati karijeru, ali i je jednako brzo sahraniti. Ta brzina, ta hiper-konkurencija u kojoj je svatko istodobno lice kampanje i vlastiti PR menadžer, dovodi do paradoksa: u moru “poznatih”, tko doista postaje super?

Nekad si modele vidio prije nego što si ih čuo, danas ih moraš čuti da bi ih uopće vidio. U tom pomaku s vizualnog na glasovno, s slike na stav, leži i nova definicija moći: supermodel više nije tiha muza, već mikrofon generacije. Možda odgovor leži u jeziku. “Supermodel” je pojam iz epohe kada je moda bila centralni oblik kulturne moći, a mediji uski prolaz između javnosti i ikona. Danas, kad svatko ima platformu, superlativ se demokratizirao i izgubio svoju rijetkost.

Ljudsko lice koje nema vlasnika
Ipak, ako supermodel znači biti lice koje odražava duh vremena, onda ga Gen Z ima i više nego ikad. Njihova slava nije statična, njihova moć nije dana, zgrabile su ju svojim talentom i pričom. A to se cijeni sve više, pogotovo jer smo u eri kad, ne samo da influencerice preuzimaju ulogu modela, već je i AI pronašao svoj prostor. Pojava umjetno generiranih modela dodatno komplicira ideju “supermodela”. Ako se ljepota može programirati, što onda ostaje ljudskom tijelu? Što znači karizma u svijetu bez lica? Umjetni modeli utjelovljuju najdublji strah modne industrije: da će postati potpuno zamjenjiva. No upravo tu leži i kontrast koji ide u korist stvarnim ženama i muškarcima mode današnjice – da autentičnost, nesavršenost i osobnost postaju posljednji luksuz koji se ne može generirati. U vremenu digitalnih dvojnika, stvarnost postaje novi statusni simbol.
