Možda ne znam koliko igrača ima u jednoj nogometnoj momčadi (doista ne znam i dvoumim se između 9 i 11), ali jako dobro znam što znači marketing i kako se on mijenja u kriznim situacijama. U posljednjih nekoliko godina nisam vidjela jasniji primjer od Svjetskog prvenstva u nogometu. Da budem precizna, mislim na aerodromske dolaske koje su nam priredili nogometaši i koje sponzoriraju luksuzni modni brendovi.
Na fotografijama koje najavljuju ovaj tekst namjerno nema momčadi iz Konga. Genijalni su. Ne znam odakle bih počela hvaliti njihov nastup pri izlasku s gatea. Dizajner za kojeg do tog trenutka nikad nisam čula, Alvin Junior Mak, pojeo je sve za doručak. Pardon, momčad i on zajedno pojeli su sve za doručak. Efekt? Realno, razina Wakanda Forever. Sve što treba, sve na pravi način. (realno, sve afričke zemlje su odlično odgovorile na temu).
Tradicionalni motivi su tu, ali nema ni trunke kostimiranog folklora (ako vas ne mrzi, pročitajte jednom što je Frank Lloyd Wright imao za reći na tu temu). Snaga jedne, u njihovom slučaju veoma napaćene, nacije prikazana je do perfekcije, pažljivo odmjerenim balansom prošlosti, sadašnjeg trenutka, budućnosti, prkosa i ravnopravne moći. Momčad je osvojila prvenstvo prije nego što je izašla na teren. Razumije se, ja nemam pojma imaju li doista šanse za medalju, ali što se mene tiče, već su pobijedili.
FRANCUSKI NOGOMETAŠI I NJIHOVE TORBE
Zatim su se pojavili Francuzi. Svatko sa svojom luksuznom (ženskom) torbom u ruci.
Pavić sam poslala fotografije uz komentar: „Ne znam je li ovo kul ili posljednji krik očaja jer više ne znaju kako i kome prodati.” Mislila sam na luksuzne modne brendove, ne na momčad francuske reprezentacije. Chanel, Hermès, Louis Vuitton, Goyard… Svaki brend koji je „nacionalno blago” našao se na toj pisti, pardon, aerodromu. Kao po direktivi.
Kao da je svaki brend pojedinačno želio brendirati momčad, ali da Vlada Republike Francuske nije dopustila da netko ostane zanemaren jer moda je ozbiljna grana industrije, ali i dio kolektivne svjetske svijesti, a trenutno je u ozbiljnom problemu. Pa je svatko dobio svoj dio kolača, kako bi bio mir.

Jedna prijateljica poslala mi je sličnu objavu uz nepregledan niz upitnika i „što je sad ovo?” na kraju. Rekla sam joj isto što i Pavić, na što je ona odgovorila: „Pa da, bit će da je to. Ne znaju više kome prodati pa su prešli na gluplji spol.” Smijala sam se do suza usprkos političkoj nekorektnosti i nije mi žao, za to služe prijatelji.

Šalu na stranu, nogomet je jedan od rijetkih bastiona strejt muškog univerzuma (iako uopće nije strejt, ali hajde, neka neki ostanu živjeti u toj iluziji). Marketinški gledano, i dalje je tako. Većinom se targetira upravo taj segment publike. Svakako se predominantno ne targetira publika koja lakira nokte lakovima brenda Pleasing i njiše se uz Harryja Stylesa. Jer Harry Styles, unatoč očitom queerbaiting fenomenu, već odavno nosi ženske torbe. I to, ako se ne varam, leopard model vrlo sličan zelenom modelu s kojim je sletio Marcus Thuram. Styles nosi Chanel torbe, baš kao i Elordi, Pedro i A$AP Rocky. No oni su, na svoj način, i dalje samo mali prst u vodi, isprobavanje temperature. Prošećite gradom i upitajte nekog prosječnog prolaznika tko je Elordi. Velike su šanse da osim riječi glumac neće znati ništa o njemu, ako i toliko. Svijet show businessa, pa i nas koji se bavimo ovakvim temama te vas koji te teme čitate, malen je.
Svijet nogometa je sasvim druga razina (o kojoj ja, recimo, ne znam baš ništa). I tom se svijetu treba uvući pod kožu – demokratski – kako bi, još demokratskije, taj svijet otvorio novčanik.
Iskreno, kad malo bolje razmislim, nemam ništa protiv. Na stranu to što se moda šulja oko svijeta nogometa i retro fotografije nogometaša za koje danas kažemo da su imali stila (to kažemo sad, a u vrijeme kada su šetali ulicom mišljenja su bila podijeljena), osim ponekih izuzetaka, nogometaši baš i nisu ustaljeni simbol profinjenog ukusa. Estetike, da. Ukusa, ne. Ni ona strejt muška publika koja je uglavnom marketinški fokus nije puno drugačija. Kad pomislim na njih, pomislim na djecu koja trče u dresovima i nose sličice nogometaša frizeru ili na odrasle ljude koji uđu u Boss i kupe sve što vide na lutki. Imam ozbiljno velike predrasude, znam. Kriva sam.
I zato mi ovo zapravo i ne smeta, zabavno mi je. Zamišljam kako pater familias za paterom familiasom staje u red ispred Chanela kako bi sebi kupio torbu i kikoćem se sama sa sobom (dok me pas začuđeno gleda). Naravno da to neće tako izgledati, ali zamišljam i kakvi se razgovori vode po lokalnim kladionicama, ako se uopće vode na tu kicošku temu. „Časte” li obožavatelji nogometa svoje ljubimce sada pogrdnim imenima? Nadam se da ne, ali negdje sam sigurna i da. Možda ipak prevlada ono: ako je ok za njih, ok je i za mene.
E, to bih negdje voljela vidjeti. Ne samo u zračnoj luci, Španjolce u Loeweu i Obalu Bjelokosti u narančastim sakoima (dizajner je Ibrahim Fernandez, eto, još jedno ime sam naučila). Voljela bih kada bi taj „muški sport” manje podrazumijevao estetiku koju furaju Norvežani kostimirani u posadu vikinškog broda, ravno iz fantazije o agresivnoj muškosti, jer je to ovima što se do krvi tuku na tribinama, ali i onima koji sjede po kladionicama, prihvatljivije od ženskih torbi.