Harry Styles je godinama bio savršen medijski kompromis. Dovoljno “drugačiji” da se o njemu piše, dovoljno neodređen da bude komercijalno siguran. U tom prostoru između nastao je jedan od najupornijih diskursa posljednje dekade: pitanje queerbaitinga. Harry Styles je savršen primjer toga kako queerbaiting funkcionira – kao simptom šire industrijske logike koja voli estetiku, ali izbjegava posljedice, i teško ga je dokazati.
Ja sam jedna od onih koja je psihički preživjela karantenu za vrijeme covida šetajući noću uz Harryja Stylesa. Kasno sam se zagrizla mamac, ali tada sam ga počela vrtjeti od jutra do sutra i postala fan. Od tada me je, naravno, popustilo, ali volim vidjeti što radi i s kim se šeta (drage su mi i Olivia Wilde i Zoë Kravitz). Njegova naslovnica Vogue US za mene je posljednje što je to izdanje magazina lijepo napravilo. Harry u Gucci haljini s volanima nije nov koncept, ni kulturološki ni za njega samog – ali jednostavno radi.
ŠTO JE QUEERBAITING
U teoriji, queerbaiting označava situaciju u kojoj se queer kodovi, reference i estetika koriste kako bi se privukla pažnja queer publike – no bez stvarne reprezentacije ili jasnog zauzimanja pozicije. U praksi, granice su mutne, posebno kada govorimo o modi, gdje je igra rodnim identitetima oduvijek bila dio jezika. Styles je upravo tu postao idealan slučaj: muškarac u haljini na naslovnici mainstream magazina, s estetikom koja crpi iz povijesti queer kulture, ali bez njezinog imenovanja.
Njegovi suradnici – od Alessandra Michelea do Harryja Lamberta i svih između – razumiju tu dinamiku savršeno. Fluidnost se stilizira, no nikada ne postaje političko pitanje i ostaje na razini slike. A slika koja drži pažnju danas je (jaka) valuta. Muškarac nosi bisere ili haljinu – to je već odavno normalizirano u modnom kontekstu – no problem je što se takva estetika često prezentira kao radikalna, dok je zapravo pažljivo kalibrirana da “bude safe”.
Što znači reprezentacija ako ne nosi rizik? Iako se “zvanično” pojavljuje s djevojkama, Styles nikada nije eksplicitno definirao svoju seksualnost, što je njegovo pravo. No mašinerija oko njega itekako koristi tu neodređenost. Ona omogućuje projekciju – svatko može u njega upisati ono što želi. Za queer publiku to može značiti vidljivost. Za mainstream, sigurnost. Za brendove, savršenu kampanju.
Modna industrija ima dugu povijest posuđivanja iz queer kulture, vrlo često bez priznanja. Sve što je nekad bilo subverzivno i riskantno danas je estetizirano i komercijalizirano (da ne kažem vanila). U tom smislu, Styles nije nikakva iznimka nego logičan slijed. Njegov imidž funkcionira jer balansira između autentičnosti na prvi pogled i strategije. Dovoljno je “na rubu” da generira diskusiju, ali nikada toliko da izgubi širu publiku (za njegov lak za nokte i sex toys).
Ako bih to morala staviti u jednu rečenicu: Harry Styles ain’t no David Bowie.
To je valjda svima jasno.
Iako ga odista gotivim, queerbaiting diskurs i rasprava oko njega često su frustrirajući zato što pokušavaju individualizirati nešto što je sistemsko. Lakše je pitati “koristi li se Harry Styles queerbaitingom” nego pričati o tome zašto industrija zabave i mode konstantno proizvodi takve figure jer na njima zarađuju. One generiraju klikove, angažman, prodaju. Što je, možda, najvažnije – ne zahtijevaju sistemsku i suštinsku promjenu strukture. Moda je danas strašljiva i lijena.
Možda je preciznije pitanje: kome ta neodređenost koristi? U trenutku kada queer identiteti i dalje nose stvarne društvene posljedice, estetika koja ih imitira bez konteksta postaje problematična. Problem queerbaitinga nije to što postoji (znamo svi da mamci svih vrsta dolaze od svuda, nismo djeca), već to što zamjenjuje stvarnu reprezentaciju. Ona daje osjećaj napretka bez stvarnog pomaka, na isti način na koji to čini isprazan Instagram aktivizam.
Styles će, sigurna sam, nastaviti igrati tu igru i po potrebi nositi Chanel torbe za planske fotke paparazza – i nema razloga da ne. Ona je za njega savršeno funkcionalna. No diskurs queerbaitinga otkriva nešto daleko važnije: granice onoga što modna industrija želi biti i onoga što je spremna riskirati. I koliko često bira prvo, čak i kada izgleda kao drugo.
