Ako je nekom dosad nije očigledno – jako volim 1 Granary. Nakon što su napravili svoju verziju modnih nagrada koja je stvarnija i ljudskija od svih ostalih, na red su im došle i liste najbolje odjevenih. Iako je reakcija na jednu listu konkretno, suština je da se radi o svim listama slične vrste koje su u današnje doba potpuno besmislene. Naime, post koji je 1 Granary objavio nakon što je The New York Times izbacio svoju Best Dressed listu hladno secira tko stoji iza svakog tog „looka“ – i djeluje kao pametan metak u sridu.
Na razini geste, ovo je gotovo pedagoški čin: pokazati kako se slika proizvodi, tko ju sastavlja i tko je potpisuje, čak i kada potpis formalno ne postoji. Pored toga, u praksi otvara puno neugodnije pitanje: postoji li danas uopće još nešto što možemo nazvati best dressed, ili samo precizno producirani output timova koji savršeno razumiju algoritam, trenutak i medijski ciklus? I još važnije: ima li ta kategorija ikakvu težinu izvan same industrije koja ju neprestano reciklira?
Svi, pa makar i samo u malom mozgu, znamo da iza gotovo svake „najbolje odjevene“ osobe danas stoji krug stilista, PR-ova i modnih kuća. Teško je tu govoriti o osobnom stilu. Ne zato što stilisti ne rade briljantno – upravo je suprotno – nego zato što je njihova relativno anonimna prisutnost postala toliko dominantna da briše granicu između osobe i projekta. Pred nama je stil koji nije izraz, već infrastruktura. Sustav. Industrija u malom. Vizualna ekonomija u kojoj je svaka odluka unaprijed testirana na performans, shareability i medijski odjek. Ovo sve, pritom, na razini performansa ne čini neku best dressed listu lažnom – čini je simptomatičnom.
Nekada je best dressed značilo kontinuitet i prepoznatljivost. Osobu čiji ste stil mogli nacrtati bez fotografije, kao Carolyn Bessette-Kennedy, na primjer. Značilo je i određeni rizik: ostajanje pri vlastitom jeziku čak i kada on nije bio u skladu s aktualnim trendom. Poznati dobro odjeveni ljudi nove generacije uglavnom se oslanjaju na trenutni vizualni udar, na outfit koji „radi“ u jednom tjednu, na crvenom tepihu, u jednom kadru. Na slici koja mora funkcionirati bez konteksta. Sutradan je outfit već arhiviran, a prekosutra zamijenjen novim. U tom kontekstu, best dressed nije kompliment, nego vremenska oznaka s rokom trajanja od 72 sata. Više nalik push notifikaciji nego modnom sudu i stavu.
Zato je potez 1 Granaryja zapravo važniji od same NYT liste. On realno ne razotkriva nešto što nismo znali, ali predstavlja odbijanje da se sudjeluje u igri pretvaranja da ne znamo. Skidanjem vela i imenovanjem stilista, oni ne ruše iluziju – oni je samo čine vidljivom, pomalo kao kad se na kraju filma otkrije Čarobnjak iz Oza. Time se implicitno postavlja pitanje odgovornosti: tko danas oblikuje ukus i po čijim kriterijima? I tu dolazimo do ključnog problema: ako je stil rezultat kolektivnog rada, strategije i budžeta, kome točno pripisujemo „najbolje odijevanje“? Osobi koja nosi odjeću ili sustavu koji ju je ondje doveo? Je li osoba uopće više aktivni subjekt tog izbora ili samo njegovo najvidljivije lice?
Slična inflacija događa se i s riječju iconic. Sve je iconic, a ništa nije legendarno. Riječ koja je nekad označavala kulturnu prekretnicu danas se koristi kao ubrzani sinonim za „dobro je prošlo na internetu“. Legendarnost je nekad zahtijevala vrijeme, ponavljanje, otpor. Zahtijevala je i memoriju publike, onu sporiju, tvrdoglaviju vrstu pamćenja. Danas je dovoljna viralna fotografija i nekoliko jakih captiona. No ono što traje tri dana ne može biti legenda, koliko god ga industrija tako nazvala. Radi se o pukom efektu s odgođenim zaboravom.
Utjecajni ljudi u modi postoje i to ne treba negirati – oni prodaju kolekcije, pomiču trendove, generiraju klikove i kapital. Njihova moć je mjerljiva, analitički čitljiva i izuzetno korisna brendovima. Ali best dressed? To je već druga kategorija koja traži dosljednost i jaku kičmu. Traži odnos prema odjeći koji nije u potpunosti delegiran, čak ni kada je profesionalno posredovan. A tišina danas više nikome nije isplativa. Možda je upravo zato pitanje „tko je najbolje obučen“ postalo retoričko jer odgovor više ne može opstati izvan vlastitog PR paketa.
