Modne nagrade na najnovijoj velikoj dodjeli – The Fashion Awards u Royal Albert Hallu – opet su potvrdile ono što već svi mislimo posljednjih nekoliko godina: industrija nagrađuje ista poznata imena, vrti se oko onih koji su već odavno brend i vlastitu vrijednost pretvorili u PR i Instagram moment, a prava (i nova) kreativna snaga i dalje ostaje u sjeni. Jonathan Anderson je proglašen dizajnerom godine po treći put zaredom, ovaj put zbog svog rada za JW Anderson i Dior, što jest priznanje njegovom globalnom utjecaju – ali je također i potvrda da se nagrade uvijek daju onima s najvećim korporativnim narativom i vidljivošću čak i kad to trenutačno ne zaslužuju.
Anok Yai je model godine iako je tu titulu trebala dobiti koju godinu ranije pa ovo izgleda kao iskupljivanje i posipanje pepelom, a Vanguard nagradu, namijenjenu „novim talentima“, osvojila je Dilara Fındıkoğlu koja se, osim što nije početnica, istovremeno nalazi pod reflektorom kritika zbog glasina o lošim radnim uvjetima i maltretiranju zaposlenih, ali i na kupljenim naslovnicama sporednih izdanja licenciranih magazina.
Nemam ništa protiv Andersona samog po sebi, a drago mi je i da je Grace Wales Bonner ponijela kući plaketu – ali ovakvi sistemi nagrađivanja ignoriraju em mlade talente (koji na The Fashion Awards u organizaciji British Fashion Councila doduše dobijaju neke pohvalnice ali od toga posle nemaju nikakve realne koristi), em, mnoštvo talentiranih ljudi koji svakodnevno rade iza scene. Vidljiva lica godinama ostaju „ikone“ i to se nagrađuje, dok pomoćni dizajneri, krojači, beauty timovi, digitalni eksperti i kreativni producenti ostaju bez priznanja – i bez ikakvog javnog uvida u njihov doprinos.
Ovo važi za razne vrste nagrada, ali često se čini da modne nagrade više znače foto-momente na crvenom tepihu nego istinsko vrednovanje stvaranja mode. Na Oskarima postoji sijaset kategorija za sve žive i nežive koji učestvuju u produkciji, šta god mislili o ovoj nagradi i načinu na koji se biraju dobitnici.
U toj stagnaciji još snažnije odjekuje ono što je napravio 1 Granary i njihova osvježavajuća inicijativa nazvana 1 Granary Design Awards. Nije to kopija velike glamurozne ceremonije, već pokušaj da se resetira sam koncept priznanja u modi. Umjesto da se fokusiraju na pojedinca, nagrađuju timove, i to u dvadesetak kategorija koje obuhvaćaju sve: asistent dizajnere, developere materijala, konstruktore krojeva, 3D dizajnere, vizualne istraživače, pa čak i one koji tradicionalno nikada ne dobivaju priznanje jer im imena ne stoje na etiketi. Najvažnije: nagrade ne biraju PR odjeli ili celebrity žiri, nego ih glasaju drugi dizajneri i ljudi iz industrije koji razumiju koliko je važan nevidljivi rad. To je potpuno drugačija energija od one koju gledamo na velikim ceremonijama — i po prvi put čini se kao da netko zaista nagrađuje poslovični timski rad, a ne ego pojedinca.
Rijetka manifestacija koja konačno odražava kako moda zapravo funkcionira: nije to samo jedno ime na pozornici, nego tisuće odluka, suradnji i rukotvorina koje rijetko dobivaju svjetla pozornice.
Platforma 1 Granary sama po sebi zaslužuje pasus. Ukoliko nekim slučajem ne znate ili vas moda ne zanima (a u tom slučaju ne znam zašto čitate ovaj tekst), pokrenuli su je studenti Central Saint Martinsa kao odgovor na to koliko su mladi dizajneri nevidljivi i nezaštićeni u trenutku kad ulaze u industriju.
Danas je to jedan od najvažnijih glasova u modnom ekosustavu: objavljuju analize, istražuju teme koje se drugi boje taknuti, razgovaraju iskreno o radu u studijima, plaćama, uvjetima i emocionalnom trošku kreativnih karijera. Njihova perspektiva jedinstvena je jer nije izgrađena na reklami i suradnjama s brendovima, nego na stvarnom iskustvu ljudi koji rade u srcu industrije. 1 Granary je, ironično i uspješno, postao ono što su modne škole i mediji trebali biti odavno – prostor istine, a ne aspiracijske laži.
Kada ovo direktno usporedite s British Fashion Awards dobiva se jednostavna, ali poražavajuća konstatacija: etablirane modne nagrade zapravo znače sve manje. Ne zato što nema velikih dizajnera, nego zato što sustav nagrađivanja nema nikakvu vezu s time tko zaista nosi kreativni teret. Priznanja su se pretvorila u produžetak marketinških kampanja. Jedini pravi trag stvarne promjene dolazi izvana – iz malih i upornijih inicijativa koje, makar za sad, odbijaju igrati ustaljenu igru ignoriranja nevidljivih ljudi, nego ih stavljaju tamo gdje su oduvijek trebali biti – u centar.
