Skandal Dilara Findikoglu: moda je industrija bogatih

Turska dizajnerica Dilara Findikoglu posljednja je na meti javnosti zbog optužbi za maltretiranje zaposlenih, no to je samo vrh ledenog brijega industrije
07.12.2025.
IMAGE SOURCE: @fashionista_com, Imaxtree, Profimedia
RECOMMENDED

“Karma je kučka!” napisala mi je dobra prijateljica. Nisam odmah skužila na što točno misli, jer jel’ te, svatko od nas ima podosta situacija i ljudi na koje bi ovo mogao biti komentar. Zatim je nastavila s glasovnim porukama: “Radile smo satima u nekoj vili bez grijanja, znaš kako to izgleda u Istanbulu. Bila sam klinka i nisam se znala izboriti za sebe, tak sam počinjala, a agencija je bila u nekom dogovoru s njom. Rečeno nam je da su to test fotke za nas i da ih zato radimo for free. Dilara Findikoglu se na snimanju predstavila kao stilistica. Stigla je u limuzini sa šoferom i asistenticom. Postalo mi je sumnjivo kad sam shvatila da je ona glavna, kad nas je stilizirala tako da izgledamo neprepoznatljivo, to što je počela zahtijevati da se vide detalji odjeće i to što smo bile na grupnim fotkama – svatko zna da se takvi testovi ne mogu poslije koristiti ni za što. Radile smo bez pauze i bez hrane cijeli dan za nula honorara. Nakon jedno dva tjedna, Dilara je fotke objavila kao svoju službenu kampanju. Agencija nije napravila ništa.”

Ovaj razgovor imale smo prije nekoliko tjedana, kada su prvi put počele kolati glasine o tome kako je “nova nada modne scene” Dilara Findikoglu jeziv poslodavac. Za početak, turska dizajnerica nije nikakva početnica niti klinka, čula sam za nju prvi put još 2016., zatim 2019. kada su o njoj pisali magazini kao što su Dazed i Another. Možete joj googlati i godine i biografiju, nije nedostupno. Dobit ćete pažljivo konstruiran narativ o Turkinji koja se bori i izborila se za svoje mjesto prvo na londonskoj, a sada i na svjetskoj modnoj sceni. Podatak da joj otac posjeduje optičarsku tvornicu je javan i iskorišten da se Dilara predstavi kao buntovnica jer ne radi u obiteljskom poslu sa svojom braćom.

Fair game – nije slagala. No, činjenica da dolazi iz izuzetno imućne i utjecajne obitelji se ne potencira. Koliko joj je obitelj doista imućna saznala sam od svoje druge i najbolje prijateljice, Turkinje iz Istanbula, čiji je otac bio generalni direktor jedne od najvećih farmaceutskih kompanija za cijelo to tržište. Dilara Findikoglu ima veoma ozbiljno zaleđe i nitko joj se ne želi ili ne smije zamjeriti.

Prije neki dan, a isprovocirana uspjehom dizajnerice-eksploatatorke, javno se oglasila njezina bivša asistentica sa svojom verzijom horor priče. Linkala sam jedan post s tim kako vam ne bih morala prepričavati. Iako se trudim ne skakati u zaključke o nečijoj krivnji dok se ista ne dokaže, sve je tu problematično. No, najproblematičnije je to što je ova priča sve samo ne izuzetak. Dilara Findikoglu jednostavno u svijetu nije toliko jaka kao “kod kuće” pa je netko smogao hrabrosti isprozivati je javno. Neku varijaciju na ovu temu preživio je svatko tko se bavi modom, a nema iza sebe obiteljski novac. Velik novac. I generacijske veze.

Nakon što sam dala otkaz i prešla “nositi kese” u jednom magazinu, ponovno sam volontirala na snimanjima, a zatim sam – kada je došlo vrijeme i da pišem tekstove i redovno sjedim u redakciji – radila za honorar koji mi je jedva pokrivao najam stana od dvadeset kvadrata. Kad se zbroji, istovremeno sam radila u modi i beautyju i bavila se prevođenjem oko tri godine.

Najviše volim kad mi netko kaže kako je “moj posao divan i kako imam sreće što se mogu njime baviti”. Moj posao doista jest divan, ali ima i jednako mračnu stranu. Proporcionalno je. A ja sam bila tvrdoglava kao mazga i krvavo sam radila po cijeli božji dan niz godina kako bih danas mogla reći da “živim od njega”. Ne da sam se obogatila, jednostavno živim od njega.

Ovo nije nikakva žalopojka, na sve sam pristala sama i ne bih to mijenjala. Postavila bih se drugačije u nekim situacijama, ali ne bih mijenjala, ako me razumijete. Ipak, trebalo je da prođu godine i godine kako bih osvijestila da radna atmosfera u modi nije ono što bi se nazvalo zdravim okruženjem.

Za početak, odmora nema jer ste stalno u mašini. Ludi ste za svojim poslom pa ne registrirate koliko to iscrpljuje jer vam je uzbudljivo i zabavno. Doista jest. Ako pronađete ekipu s kojom se slažete, imate osjećaj da ste prvi put doista pronašli svoje pleme, da vaš idealizam i strast netko doista razumije. I tu se lako upada u klopku. Granica između privatnog i poslovnog nestaje, sve postaje ozbiljno kao da je pitanje života i smrti, stres samo raste. Od vas se očekuje da date krv, sreću, suze i znoj za “zajednički kreativni cilj”. I vi dajete i sretni ste zbog toga.

U nekom trenutku maske padaju i shvatite da je netko profitirao daleko više od vas. Istina, nitko vam ne može oduzeti ni trenutke u kojima ste bili sretni ni znanje koje ste nakupili. To je najdragocjenije – i zato ne bih mijenjala ni svoj put. ALI. Netko je zaradio preko vaših leđa, dok ste vi i dalje u poziciji egzistencijalne nesigurnosti. Egzistencijalna nesigurnost je u modi jednostavno data, ona je trajno stanje. Osim ukoliko niste trust fund kid. To vam na početku nitko ne govori.

Ponavljam, za sve treba dvoje. Dvije strane su potrebne za ovaj ples. On je zavodljiv i toksičan, i baš kao i u toksičnoj vezi, već se vrtite opijeno u trenutku kad toga postanete svjesni.

Zagrebite ispod površine uspješnih ljudi u modnoj ili beauty industriji (ograničit ću se ovaj put samo na njih). Kod većine ćete naći obiteljsko bogatstvo. Ne kod svih, ali kod većine. Ne znači da su svi potekli od roditelja koji se bave istom industrijom poput toliko prozivanih nepo baby modela današnjice, ali novac je tu. Realno, modeli su tu ranije bili često izuzetak – pogotovo supers iz devedesetih. Među njima su recimo Carla Bruni i nešto kasnije Stella Tennant (djed joj je bio 11. vojvoda od Devonshirea) bile ozbiljno pedigrirane, a svakako su same zaslužile da se nađu tu gdje jesu jer – genijalno su radile svoj posao.

U magazinima i među dizajnerima priča je drugačija – Lee McQueen nije imao pedigre i znamo kako je završio. Njegove muze itekako jesu. Isabella Blow, Daphne Guinness, čak i Plum Sykes – iz onog kultnog crno-bijelog editorijala s Isabellom i koja je poslije postala spisateljica (možda ste čuli za Bergdorf Blondes, na pr.).

Magazini su forsirali priču o mladim talentiranim ljudima koji ne mogu živjeti, a da ne daju oduška svojoj kreativnosti. Da, ali su preživjeli oni kojima se itekako zna tko su im roditelji. Otac Vere Wang bio je utjecajni biznismen. Pradjed joj je bio kineski warlord iz prve polovice 20. stoljeća. Gorepomenuta Plum Sykes i njezina sestra blizanka Lucy, koja je bila modna urednica u američkom Marie Claire, Marina Rust i mnoge druge iz Wintourove ergele kreativnih bogatih udavača nisu imale problem raditi za slavu. Netko drugi je plaćao račune.

Ljudi koji su uspjeli bez zaleđa su rijetki. Malo tko ima kapacitet ludosti i tvrdoglavosti da radi posao koji voli za džabe dok istovremeno radi neki drugi kako bi preživio i to na način da jedva spaja kraj s krajem. Govorim, naravno, o mitološkim uspjesima. Na srednjim i višim srednjim pozicijama u industriji svakako ima ljudi koji su se izborili za svoje mjesto svojim radom, ali njih nećete vidjeti na naslovnicama niti kako highlajfaju po mrežama u tuđim privatnim avionima.

Ne čudi me, niti osuđujem, one koji zaleđinu stvore sami sebi poslovičnom “dobrom udajom” i varijacijama na temu. I to je životna vještina. Poštujem sve dok se ne stvara previše lažan narativ. Jer sve je to život, sve je to posao. Moda je pokretana privilegijama i nejednakostima, ali narativ koji se prodaje javnosti temelji se na ideji “talent + strast = uspjeh” rijetko odražava istinu. To je surova industrija – ne postoji nikakva količina Cloud Dancer bijele nijanse koja to može prekriti.

SAZNAJ VIŠE: