Na vijest da se snima nešto o Carolyn Bessette-Kennedy i John Johnu, prvo sam zakolutala očima. Kad sam koju sekundu kasnije vidjela da iza svega (očekivano) stoje Ryan Murphy i Brad Falchuk, zakolutala sam još jače – i još nekoliko puta. Vrlo je vjerojatno da će “American Love Story” biti kakofonija jeftinih faktoida i još jeftinijih vizuala isprepletenih oko mitskih bića sumnjive američke povijesti, u kojoj se granica između pop-kulture i politike više ni ne prepoznaje (realno, danas su gotovo isto). A gdje ćeš većeg spoja pop-kulture i mitologije nego u misterioznoj ljubavnoj priči posljednjeg zgodnog potomka Camelota i neobjašnjivo magnetične PR-ice, muze zlatnog razdoblja njujorške modne scene?
Zašto ovako prezrivo frkćem? To nema nikakve veze sa samom Carolyn Bessette-Kennedy. Dok je bila živa, a ja tinejdžerica koja je tek otkrila plavu kosu, upravo je njezina kosa bila moj sveti gral (opsesija koja mi je zadavala poprilično muke). Način na koji je bila obučena bio mi je sve na svijetu kad sam upisala arhitekturu – i da vam kažem, nisam sigurna da postoji neka arhitektica koja nije prošla, vrlo često i ostala u toj fazi. Ja, koja prezirem balkanska vjenčanja najviše zbog vjenčanica i glazbe, gledala sam onih nekoliko fotografija na kojima izlaze iz crkvice na otoku: CBK je u haljini tada praktički nepoznatog dizajnera po imenu Narciso Rodriguez, a kojeg je upravo ona nakon tog vikenda vinula u modno nebo kasnih devedesetih i ranih 2000-ih.
Sjećam se i fotki s nekog vjenčanja u Rimu, kao da sam ih jučer vidjela prvi put, na kojem su ona i John prisustvovali kao gosti, a na kojem Carolyn nosi crnu haljinu spuštenih ramena s plavom kosom zalizanom u punđu koja sja poput stakla. Na vjenčanje svoje najbolje prijateljice, kao i na najveći broj vjenčanja na kojima sam bila u životu, nosila sam crno. Ne zanima me što tko ima za reći o bajatom svadbenom dress codeu.
Mogla bih ovako nabrajati do prekosutra – konkretnih primjera je na pretek, a posljednjih godina iskaču iz pećnice i iz frižidera. Carolyn Bessette-Kennedy je ponovno “in”, ponovno ju veličaju i koriste za sve i svašta – od usluga stilista koji će vam složiti capsule garderobu po uzoru na nju, do plastičnih rajfova s uzorkom kornjače na Sheinu.
E pa, na fotografijama glavnih glumaca iz “American Love Story” gledaju nas Carolyn i John John – sa Sheina.
I to ne čak ni kao živa bića, nego kao one promašene voštane figure iz kojekakvih zabiti koje se trude privući turiste muzejima voštanih figura – onima koje, kad ih vidite, ne znate biste li se smijali ili plakali. Znate o čemu govorim.
Ne mogu suditi o tome kakva će mini-serija biti, iako imam ozbiljne predrasude na temelju ranijih projekata koje Murphy i Falchuk potpisuju. Kad se to spoji s općim trendom jeftinog skupljanja poena na račun mrtvih ikona koje se više ne mogu braniti – moja očekivanja su niska. Ovaj sunovrat Murphy/Falchuk tandema me dodatno iznervirao jer je najogoljeniji u onoj uvredljivo banalnoj stvari zvanoj “Hollywood” – a njihovi prvi koraci, pogotovo “Feud”, bili su pravi užitak za gledanje. Apsolutno odbacujem mogućnost da su kasnije skliznuli u prosjek i daleko ispod prosjeka iz neznanja. Oni nisu amateri – znaju napraviti o.d.l.i.č.n.e. stvari, ali Murphyja to više ne zanima, dokle god ima visoku produkciju i budžet.
Ako je suditi po fotografijama od petka, i tu je počeo da brlja, pošto glumci izgledaju kao sve samo ne dio neke visokobudžetne produkcije. One ukazuju na to da će vizualni identitet serije “American Love Story” biti vrlo, vrlo jeftin, te da će se vrlo vjerojatno koristiti podlim trikom onog moralno-kreativnog gnoma Andrewa Dominika koji je napravio film “Blonde”. O čemu se radi? Dominik je apsolutno svaki kadar, osim kada je Marilyn djevojčica, preslikao s njezinih fotografija koje izlaze na Googleu u jadnom pokušaju da se priča učini vjerodostojnom tako što će se gledateljima (koje očigledno smatra idiotima) poklopiti s najguglanijim slikama iz njezina života.
Ali što se događa kada je moda – pardon, ne moda, već doslovno neobjašnjiva privlačnost koju je Carolyn, ta gospa od jezera američkog Camelota, imala – jednako bitna koliko i njezin lik? Da me se ne shvati krivo, Carolyn je svakako bila više od svoje javne persone, ali osim ponečega o toj personi i nekoliko izjava bliskih prijatelja, mi kao javnost o njoj ne znamo gotovo ništa – osim biografije koja se čita poput stavki na LinkedInu.
Naime, Carolyn Bessette-Kennedy nikada nije dala intervju niti održala javni govor. Njezin glas – i doslovno i simbolično – bio je svjesno izostavljen. Mnogi kažu da je vježbala šutnju kako bi, kad napokon progovori, to zaista imalo težinu. Tragedija je, naravno, u tome što ni ona ni John Jr. nisu poživjeli dovoljno dugo da se to dogodi. Brojni tekstovi zapravo su “rekla-kazala” – čak je i čuveni posthumni tekst u rujanskom broju Vanity Faira iz 1999., za koji ju je fotografirao Bruce Weber, samo skup izjava ljudi koji su je poznavali.
Dakle, njezin medij bio je vizualan – i da, osobni stil bio je u njegovom centru. Samo je Carolyn Bessette – koju su svi nekako tretirali poput neslužbene prve dame, iako joj se muž službeno nije bavio politikom nego je palamudio po visokim krugovima i trošio obiteljske pare na magazin koji je osnovao i doveo do bankrota – uspjela dostići razinu obožavanja, ako ne i veću, od svoje svekrve (kod mene svakako veću – svekrvu joj ne podnosim ni estetski ni kao simbol onoga za što je stajala).
Bila je misteriozna outsiderica koja je očarala sve. Nosila je Yamamoto koji je na njoj izgledao kao savršeni spoj koncepta i elegancije, Chanel s ravno feniranom ali razbarušenom kosom i smiješkom koji govori da je ona ta koja nosi odjeću, i da odjeća nikada, ali nikada ne nosi nju. Isto vrijedi i za njezine Prada kapute, kratke zvonaste traperice i neizbježne sandale, dolčevite bez rukava, midi pencil suknje ili sweatshirt za koji čovjek ne zna je li njezin ili Johnov – dok nosi psa pod rukom po pristaništu.
Stil Carolyn Bessette-Kennedy daleko je više od zbroja svojih dijelova. Nije to nijedan komad odjeće, ma koliko vas influenceri i brendovi pokušavali uvjeriti da Old Money stil možete kupiti u Zari. Uostalom, Carolyn nije ni bila old money. Ona je za učmali Kennedyjevski klan bila eterična nova krv. Ako ćemo iskreno, o Johnu Jr.-u danas rijetko tko bi pisao da nije bilo nje i da nisu tako tragično nastradali. Logično, s obzirom na to da mu i oca pamte po tome s kim je spavao i zato što je ubijen, a ne po političkim glupostima poput one u Zaljevu svinja. Dakle, Kennedyjevski klan oduvijek se držao na leđima i magnetizmu svojih “snajki” – nek mi obožavatelji Camelota oproste, ali to je istina.
Zašto onda na fotografijama glumica koja ju igra izgleda kao neki hibrid Blair Waldorf i Gwyneth Paltrow nakon photoshopa, s neuspjelim dodatkom kose Anye Taylor-Joy? Otkaz kostimografu, svakako. Ali i pitanje: na što će ta serija uopće ličiti, kad je ovakvo suštinsko nerazumijevanje lika prošlo bez problema?
Dobar kostim općenito nije dovoljan da se napravi dobar film, serija ili predstava – apsolutno nije. Ali u ovom slučaju – on je trebao biti ključan lik. Gdje je zapelo, Murphy?
