Blonde: Zašto je novi film o Marilyn Monroe stilska vježba mizoginije i površnosti

Marilyn je, nasuprot izjavama redatelja i glumačke ekipe, svedena na nivo dvodimenzionalnog reklamnog isječka od kartona. A na tom isječku piše samo “žrtva”
03.10.2022.
IMAGE SOURCE: IMDb

Film sam odgledala čim je izašao. Pričekala sam koji dan da bolje razmislim i posložim što o njemu mislim i osjećam.

Ispalo je da, na vlastitu nevjericu, ne osjećam ama baš ništa.

Mislim, doduše, svašta.

Ta činjenica je i mene samu iznenadila. Kao die-hard Marilyn fan, očekivala sam da ću osjetiti štošta, uglavnom ne baš lijepo. Ali nije tako. Pretpostavljam da razlog leži u tome što je Netflixov “Blonde”, za razliku od romana, jednostavno loš.

OSIM ŠTO GA PRATE JEFTIN PUBLICITET I JOŠ JEFTINIJI TAJMING (60 GODINA OD KADA JE MARILYN UMRLA), OVAJ REDITELJSKI POTHVAT ANDREWA DOMINIKA SUŠTINSKI JE SAMO SENZACIONALISTIČKI I DVODIMENZIONALAN PRIKAZ KOMPLEKSNOG FENOMENA POD IMENOM MARILYN MONROE.

Namjerno biram riječ “fenomen”, a ne “osoba” zato što je Marilyn u kolektivnoj svijesti – htjeli mi to ili ne – davno prestala postojati kao osoba, praktično još za života. Tužno ili ne, istina je. Ne mogu se prikloniti ni silnim obožavateljima iza nebrojenih profila na društvenim mrežama koji imaju potrebu da, kao reakciju na film, brane ikonu tako što pričaju “kakva je stvarno bila”. Ideja da itko danas živ zaista to zna, logično proizašlaviz bjesomučne idolatrije, također mi se čini u najbolju ruku nerealno, u najgoru nadobudno.

Roman “Blonde” dobila sam na poklon kada je izašao, prije više od dvadeset godina. Od tada sam ga pročitala, što cijelog što u dijelovima, više puta nego što mogu prebrojati. Joyce Carol Oates je maestralna spisateljica. Što je najvažnije, nije bila prepotentni licemjer. Ova pametna i talentirana žena odmah je istaknula kako se ne radi o biografiji i time se ogradila od planetarne agresije prema Marilyn, a svojim mislima dala legitimitet.

Andrew Dominik je sve suprotno. Čitajući intervjue s njim ne može se pobjeći predatorstvu koje probija iz svake rečenice. Čini mi se da mesari na Kaliniću više poštuju i vole komade mesa koji im vise u izlogu, nego što on ima poštovanja prema subjektu svog filma. Ljubavi tu nema ni u tragovima. Nažalost, cijeli film se sada, u svijetlu aktualnih događaja u Beogradu, lako može svesti na još jedan intervju sa silovateljem – ali na Netflixu, a ne u lokalnom tabloidu.

Marilyn je, nasuprot izjavama režisera i glumačke ekipe, svedena na nivo dvodimenzionalnog reklamnog isječka od kartona. A na tom isječku piše samo “žrtva”. Jedan od najkompleksnijih – a vjerojatno i najkompleksniji po tome na koji način utječe i manipulira našom sviješću (ili mi manipuliramo i njom i sobom) – likova popularne kulture od kad popularna kultura postoji, sveden je na ravnu ploču. Bez emocionalne ili intelektualne dubine, bez kredibilnog uzročno-posljedičnog slijeda, bez ijedne emocije u koju se može povjerovati, bez ijedne emocije s kojom se može identificirati.

JEDAN BLJUTAVI PAPRIKAŠ, NE ČAK NI FAKTOIDA (KAKO IH JE U SVOJOJ BIOGRAFIJI O MARILYN NAZVAO NORMAN MAILER) VEĆ PUKIH IZMIŠLJOTINA SMUĆKANIH ZA IDIOTE. JER TO JE ONO ŠTO ANDREW DOMINIK MISLI O PUBLICI – DA JE NAPRAVLJENA OD IDIOTA.

Njegova izjava “Htjeli ste Marilyn, dao sam vam Marilyn” samo je još jedno vraćanje na mesaru s Kalinića i “koji komad hoćete, gospođo”.

Ponovit ću još jednom, Dominik prema Marilyn Monroe ne pokazuje ni zrnce ljubavi. Vjerojatno je ta činjenica, kao i apsolutni nedostatak suosjećanja, bila presudna za to što je film ovoliko loš. Gdje nema želje da se razumije, nema ni pravih stvari.

Ovo se ne ogleda samo u tome kako je priča romana “Blonde” iskasapljena na tabloidne fragmente života Marilyn i lišen svih odsanjanih psiholoških bravura kojima je Oates nafilala svoj roman, već i na vrlo jeftin vizualni identitet filma. Kao netko tko godinama nije vidio “nepoznatu” fotografiju MM, nije mi bilo teško identificirati svaki dio seta i kostima. Apsolutno svaki kadar, osim kada je Marilyn djevojčica, preslikan je s njenih fotografija u jadnom i podlom pokušaju da se priča učini vjerodostojnom tako što će se gledatelju-idiotu poklopiti s najguglanijim slikama iz njenog života. Sama činjenica da se film predstavlja kao biografski jasan je znak ove zlobe, ne mogu je drugačije nazvati.

Pored toga, film nosi oznaku 18+ zbog scena silovanja i seksa (valjda). U principu, ne vjerujem da nečemu nije mjesto na filmu samo zato što je nelagodno za gledati. Pod uvjetom da je smisleno. Jedan od najjačih filmova koje sam u životu vidjela jest Irréversible, ali ne želim ga nikad više pogledati pošto i dan-danas od njega imam noćne more. To ne znači da ne treba postojati. Maestralan je. Film “Blonde”, razumije se, to nije.

OZLOGLAŠENE (A NEKIMA VJEROJATNO ŽELJNO IŠČEKIVANE) SCENE ZBOG KOJIH JE FILM DOBIO STAROSNO OGRANIČENJE VIŠE PODSJEĆAJU NA FRAGMENTE BANALNOG PORNIĆA NAMJENJENOG GRUPI KOJOJ BEZ SUMNJE PRIPADAJU I MNOGI SRPSKI ČUVARI OBITELJSKIH VRIJEDNOSTI.

Trud koji je bez sumnje uložila Ana de Armas, koliko god uprepodobljena i dahtava bila, pao je u vodu. Glumica jednostavno nije imala šanse pored ovakvog redatelja. Nikad zapravo nećemo znati je li mogla bolje ili više u ovakvoj kompoziciji. Ipak, nakon izjava o tome kako je osjećala duh Marilyn Monroe na snimanju i njenu podršku i odobravanje, nešto me puno ni ne zanima je li mogla ovoj ulozi udahnuti život umjesto da je ostavi na nivou ravni. Uplakane, naravno. Pomalo je tužno da je i žena koja igra Marilyn jedva dočekala uskočiti na vlak koji od nje bjesomučno zarađuje na ružan način. It is what it is, nije ni prva ni posljednja. Realno, ovo je u cijelosti najlošiji film o Marilyn koji sam do sada vidjela. Na svu sreću ni on, baš kao Ana-profiterka, nije ni prvi ni posljednji. Eto jedne stvari u kojoj se slažem s redateljem ovog debakla. Marilyn je sveprisutna i po svemu sudeći tako će i ostati, uz sve dobro i loše što s tim ide (uključujući i vibratore s njenim imenom).

A da vam dokažem da je tako, ispričat ću vam nešto što sam vidjela prošle nedjelje. Išla sam Dorćolom i slučajno čula malog dječaka koji se, u moru drugih reklama po ulici, zaustavio ispred reklame za solarij. Na toj reklami se, iz nepoznatih razloga i ničim izazvana, nalazi slika Marilyn.

“Mama, tko je ova teta?”

Mama, kul obučena djevojka sa paž-frizurom i kožnom šiltericom ostala je pomalo zbunjena i odgovorila sinu.

“A kakve ona ima veze sa solarijom?” bilo je sljedeće pitanje iz dječakovih usta.

“Nemam pojma, nikakve.” Iskren i vjerojatno najispravniji odgovor koji bi se mogao primijeniti na puno pitanja o Marilyn i (zlo)upotrebe Marilyn.

Samo još kada bismo, kao vrsta, malo zauzdali pohlepu i aroganciju, pogotovo nad onima koji nisu tu da se brane.

SAZNAJ VIŠE: