Kad sam imala 10 godina, a moja mama 40, nisam mislila da je “stara”. Mislila sam da je “odrasla žena”. Istini za volju, uvijek je izgledala mlađe sa svojom kratkom kosom, bez šminke i u mokasinama koje je nosila cijeli život (a koje su sada ponovno u modi). Nije se trudila oko izgleda, barem ne u onom smislu kakav danas podrazumijevamo, a od kozmetike je koristila samo Nivea mlijeko za tijelo (i na licu). Nije nosila nakit i svilene marame, niti mirisala na Lancôme Trésor.
Njezina kratka kosa, nalik onoj kakvu je imala Linda na Lindberghovim fotografijama, nikad nije bila “nafrizirana”. Kad sada pogledam unatrag, dio njezina mladolikog izgleda imao je itekakve veze s time što nije bila odjevena poput većine svojih vršnjakinja. Netko bi rekao “primjereno svojim godinama”, a to je sintagma koju prezirem iz dubine duše. Moja mama svakako nije milenijalka, ali na neki bi se način savršeno uklopila u ono što danas posvuda vidimo: milenijalci su redefinirali što znači imati — i izgledati kao da imate — četrdeset godina.
Iako izgledamo potpuno različito i životni su nam putevi vrlo različiti, doživjela sam nešto slično: ljudi uglavnom misle da sam mlađa nego što jesam. Nisam previše razmišljala o tome što znači "napuniti 40", odnosno, razmišljala sam o tome što to znači meni, ali ne i o tome kako to utječe na tuđu percepciju mene. Zato nikad nisam ni skrivala ni isticala svoje godine, a nekako sam mislila i da su svima poznate.
Sjećam se jedne scene na moru, u lokalnom baru na plaži, kad me jedna lokalna djevojka pitala koliko imam godina, a dečko s kojim sam došla na ljetovanje zamalo pao sa stolice kad sam joj odgovorila: četrdeset (pili smo negroni koji smo sami miješali, moguće da je i to imalo udjela). Nas dvoje smo se poznavali koju godinu, i to preko ljudi starijih od mene, i to je bio drugi put da smo negdje putovali zajedno. Mislio je da lažem i prijetio odlaskom kući po moju putovnicu da mi provjeri podatke, uz: “ali moja mama je s četrdeset već imala mene”. Bilo je presmiješno i njegov šok s vremenom nije prerastao u problem – dapače. Tako da, sve ok.
Ali to je stvarno bio prvi put da sam shvatila kako bi moje godine nekome mogle biti šok. Valjda zato što ne živim onako kako su žene od četrdeset živjele prije deset godina. Ne znam. Baš kao ni moja mama, ni ja ne nosim “svilene marame i Lancôme Trésor” svoga vremena.
Daleko sam od toga da sam jedina. Jako daleko. “Redefining 40s” riječi su koje viđam na svakom koraku, pogotovo otkad se Anne Hathaway pojavila na onoj Burberry reviji s zalizanim visokim repom. No ovdje se ne radi samo o nekom iluzornom svijetu slavnih – žene oko mene, one s kojima se družim i one koje samo spazim po gradu – barem polovica njih ne izgleda onako kako bi društvo očekivalo (još jedna sintagma koju iz dubine duše prezirem). I ne samo da ne izgledaju tako, nego se ni ne ponašaju kao da im je život krenuo nizbrdo – još jedna od suludih stvari koje društvo očekuje od žena kad pređu četrdesetu. Ma, što da se lažemo – već i nakon trideset pete.
I ne, ne tvrdim da je sad sve bajno – još uvijek živimo u kulturi opsjednutoj mladolikošću, gdje su bore i umor na licu i dalje “loš dan”, a ne samo dan. I dalje se podrazumijeva da je lice bez znakova vremena lice koje je “dobro očuvano”, kao da su godine nešto što treba skrivati i suzbijati, ne živjeti.
Ali ono što se promijenilo, i što me beskrajno veseli, jest neka nova sloboda koja se pojavila u zraku. Sloboda da se bude vlastita verzija četrdesetih, bez obaveze prilagođavanja slici kakva bi ta “verzija” trebala biti.
Zato me toliko fascinira ovaj trenutak u kojem se milenijalke – a da, ja sam na samoj donjoj granici, ne znam ni jesam li ili nisam, hvala na pitanju – sve češće osvrću oko sebe i shvaćaju da su zapravo odrasle žene. I da to nije nimalo loša stvar. Dapače. Ispada da su četrdesete možda najbolje do sada.
Jer sad znamo tko smo, što nam treba, a još uvijek imamo energije da to i napravimo. I znamo da ne moramo više pristajati na mrvice – ni u ljubavi, ni u prijateljstvima, ni na poslu, ni u odnosu prema sebi, niti u načinu na koji izgledamo. Rječju, znamo da nismo nimalo “preteške” ako odlučimo da ne trpimo gluposti. Samo smo – zrele.
Naravno, ovo nije tekst protiv botoksa (evo, napravila sam ga sama drugi put u životu i baš mi je lijepo), ni protiv liftinga, ni protiv ijednog estetskog zahvata. Protiv toga sam kad postane teror mladosti i brkanje lončića pa se kod estetskog doktora ide umjesto na terapiju. Milenijalci ne samo da otkrivaju tko su – oni i dalje zadržavaju svoj mladolik izgled, uz pomoć otvorenijeg stava prema estetskim zahvatima. Svaka žena neka radi ono što želi, neka koristi što joj je dostupno i što joj paše. Neka sve bude stvar osobnog izbora, a ne panike.
Možda ne znam napamet sve TikTok filtere, ali znam iz kojeg paralelnog svemira dolazi Sabrina Carpenter i zašto mi nije draga, i jako, jako dobro znam kad me netko laže. Znam(o) prepoznati pasivnu agresiju upakiranu u “samo sam iskrena”. Znam(o) kad trebam(o) ostati i kad trebam(o) otići.
Možda je baš u tome poanta. Da četrdesete nisu kraj ničega, nego početak nečeg puno zanimljivijeg – verzije života u kojoj konačno igramo po svojim pravilima. Bez izvinjavanja, bez spuštanja tona, bez onog “kako bih trebala” i “što ako im smetam”. Ako nekome smetam – još bolje. Očito sam dovoljno glasna. I čestitam samoj sebi na tome. Novopronađena estetska sloboda zapravo je samo produžetak toga, manifestacija.
Jer da budem sasvim iskrena, najveći luksuz koji poznajem u ovim godinama nije ni puder koji prekriva sve, ni tretman koji “briše tragove umora”, niti neki tamo par cipela koji daje lažnu unutarnju snagu (f**k you, Carrie). Najveći luksuz je što mogu reći ne – i što mi zbog toga više nije neugodno. Što mogu zašutjeti kad me netko nervira. Što mi je ugodno u vlastitoj koži čak i kad ta koža više nije onako zategnuta kao kad sam imala 30. Na kraju krajeva, kakve god globalne kataklizme da su zadesile ovu generaciju, milenijalci su kao tinejdžeri i mlade odrasle osobe bili optimističniji i imali veća očekivanja od prethodnih generacija u istoj dobi.
A možda se to ne zove samo redefiniranje četrdesetih. Možda se to zove – odrastanje kakvo smo oduvijek zaslužile.
