SEARCH

Madeira: Moja osobna priča kako pobijediti burn out u životu

Zašto sam išao na Madeiru s Pharrellom i Sisi? I oni su pregorjeli. Kad svi jure za nekim ciljem, Madeira poručuje: Stani, udahni, pogledaj, ovo je prava stvar
01.12.2024.
IMAGE SOURCE: Stefan Miloš
RECOMMENDED

Ovo nije priča o još jednom odmoru, već o hodočašću u srce prirode, na ivicu svijeta. Pharrell i Sisi? Da, i oni su pregorjeli, a Madeira je kao podsjetnik na ono što zaista znači biti živ. Citirat ću Thomasa Manna: “Vrijeme hladi, vrijeme čini stvari jasnijima. Nijedan čovjek ne može ostati nepromijenjen nakon nekoliko sati.”

Zar ja da ne uspijem? Ovih dana mi se čini da smo postali agresivniji nego ikada prema nekakvom (zadatom?) modelu uspjeha. Taman pomislim da stiže veliki reset, a ljudi još gore pregore. Čak se i natječu tko će više – opasan je to sport – ili prave festival u tu čast (niti zabavno, niti kul). No, kad malo zastanem i razmislim, ma, daj im svega, pa neka idu u svoj „uspjeh“.

Zar On da ne uspije? Listam feedove, a tamo kažu da je Pharrell ostario. Po mrežama se igra igra pogađanja jesu li ga to konačno sustigle godine ili je i on „samo išao na tulume“ o kojima (opet) svi agresivno pričaju. Sinonim naše vječne mladosti ima podočnjake do poda. Tražim, guglam, gle, stvarno, ima. Samo što mi ne djeluje da je toliko do godina. Kreativni direktor je izgleda pregorio. Mogu samo zamisliti koliko ga, jadnog, boli glava. Nije ni čudo, kakvog gazdu ima.

Zar i Ona da ne uspije? Gledao sam Netflix seriju “Carica” i jako me pogodila scena kada Sisi klekne među svoj narod i ponizno spusti glavu. I danas me obuzmu žmarci kada na to pomislim. A kako se liječila od ovog svojevrsnog pregorijevanja u dodijeljenoj životnoj ulozi, koju istinski nije željela? Upravo planinarenjem po Madeiri i dugim šetnjama kraj oceana.

Trebalo mi je nekoliko sati low-cost leta da se ova priča počne odvijati. A sada vam mogu ispričati kako sam zavolio hiking. Tko bi rekao.

Na prvi pogled čini se komplicirano. Postoji viralni clip – vjetar „nosi“ avion kao igračku, koji zbog toga jedva slijeće. Radi se o pisti za slijetanje na aerodromu Cristiano Ronaldo Madeira (da, aerodrom nosi ime po živoj legendi nogometa, Ronaldu). Svi su mi ga slali kada sam im rekao gdje ću „na more u jesen“. Kad biste samo znali koliko me taj izraz izluđuje – samo se kod nas tako naziva odmor. Nije ni čudo što ljudi masovno pregorijevaju na poslu, jer nitko ne odmara od samo-zagađene subkulture „hodanja po vodi“. Nije to lako. Iskreno, slijetanje nisam ni osjetio – zurio sam u neobično kopno koje se nakon dugog leta konačno ukazalo. Kakva scena!

Laganini na drugi pogled

Glavni i jedini grad je Funchal, i to je jedno vrlo opušteno mjesto. Prilično portugalske estetike, ali s modernističkim zaokretom najnovijeg svijeta. Ovdje sve to djeluje cool jer se savršeno stapa s prirodnim ambijentom. Kontrast postoji, ali nisu (još) dosegnuli gustoću naseljenosti kakvu ima Monako. Za to možemo zahvaliti Kolumbu, Carici, raznim prognanim vladarima (i, pretpostavljam, kreativnim direktorima koji će biti sljedeći doseljenici), ali prvenstveno nedostupnosti.

Prvi susret s gradom je očaravajući. Vjerujte mi, ova izjava nije klišej – zaista ne znam bolju riječ. Toliko zelenila, procvjetalih biljaka i mirisa usred jeseni. Toga doslovno nema nigdje u Europi. Oceanski povjetarac, sunce i smjena oblaka koji se svako malo pojave i nestanu stvaraju vrlo osobnu atmosferu. Igra svjetlosti, poput onih pista na Louis Vuitton revijama za koje se daje brdo novca. E upravo tako, samo prirodnije i, što je najbolje, nitko ne strada mentalno. Naprotiv!

Kako bolje upoznati grad nego sjesti u lokalnu kavanu? Dobru kavanu mogu nanjušiti čak i na Google Maps, ali ovu smo jednostavno pronašli u prostoru. Naletjeli smo na nju bez praćenja ikakvih zadanih linija. Terra – Food Concept dolazi kao neka otočna verzija fine-dininga, samo se ovdje i najedeš, a sva jela su ukrašena cvijećem. Lokalno vino zamjenjuje vodu, a drugačije ni ne priznajem. Slično kao na Santoriniju, i ovdje je vinska industrija vrlo razvijena, a vina imaju specifičnu aromu zbog vulkanskog tla.

Grad je živahan, ali izrazito opušten. Nikome se nigdje ne žuri. Svuda su boje – bilo na nebu, bilo na štandovima tržnica. Ti true colors tonovi prelijevaju se u svim mogućim i nemogućim nijansama. Svaki euro je vrijedio, a kad sve zbrojiš – povoljnije je od psihoterapije, a „rezultate“ daje bolje i brže.

Nakon što sam upao u neobaveznu priču s osobljem u ovom lokalu, odmah mi je postalo jasno da je nova disciplina na pomolu – hiking. Iako mi nikad ranije nije ni padao na pamet, shvatio sam da se nalazim na jednom zaista posebnom mjestu i da njegove znamenitosti drugačije ne mogu obići. Rekao sam sebi (i Stefanu): Idemo!

Zen na treći pogled – Netko testira tvoje granice

Krenulo je kao da se spremam za Novu godinu. Nisam ni morao gledati što sam ponio, znao sam da je sva garderoba za neke drugačije aktivnosti, uglavnom finije. Srećom, barem su tenisice bile adekvatne. Nema veze, vezao sam maramu po sjećanju, onako kako sam naučio dok sam bio u Pokretu gorani, lanena košulja i kratke hlače odradili su ostatak posla, a prva lokacija bila je brzo dostignuta.

Kad mi je netko prvi put rekao da idem na hiking, mislio sam da je šala. Ja, koji ne idem dalje od plaže i koktel-bara, sada sam u opremi koja više liči na outfit za nedjeljni brunch. Ali hajde, izazov je prihvaćen. Staza São Lourenço prva je na redu – poznata po krajolicima „kao iz pustinje Atacama“, koji oduzimaju dah. U ovom slučaju, bez daha ostaneš doslovno – jer uz sve te uspone, osjećaš kao da su ti pluća ostala negdje 384 tisuće kilometara ispod tebe.

Interesantno je kako ova priroda testira čovjeka – hoćeš li sve doživjeti kao uživanje ili ćeš se osjećati kao da si došao na mini vojnu obuku. Prvi dio staze lagano vodi kroz crvene stijene s pogledom koji puca na ocean, ali čim uđeš dublje, teren postaje izazovniji. Na trenutke mi je čak postalo jako teško nastaviti, ali uz svaki naredni korak shvatio sam da – kao i u životu – ništa nije ni blizu nemogućeg ako si samo damo priliku prijeći te prve prepreke.

Pitanje dana postalo je i ono suštinsko, životno: Želim li zaista ovakav pogled (da ne kažem, pravo iskustvo) ili mi je i TikTok dovoljan? Na kraju krajeva, nijedna aplikacija neće ti donijeti osjećaj vjetra u kosi i miris soli. Bivao sam sve svjesniji kontrasta između onoga što se očekuje od mene u svakodnevnom životu i slobode koju pruža priroda – slobode koja nudi vrijeme za resetiranje, usporavanje i postavljanje svega u perspektivu. Biraj sam.

A pogled s vrha? Vrijedi svakog kratkog daha! Ali, bilo bi sjajno da su negdje na pola stavili neki kafić. I jesu – bilo je u njemu i alkohola i kolača. Nakon što sam tako napunio mentalne baterije i bio sav okupan znojem, nastavio sam na pravo kupanje, u oceanu. Temperatura vode? 24 stupnja. Vanjska temperatura? 22. Madeira je već tog dana opravdala svoje drugo ime – Otok vječnog proljeća. Nagradio sam se vožnjom čamcem natrag – jer povratni „let po Mjesecu“ ne bih izdržao.

Ako mislite da São Lourenço testira izdržljivost, pričekajte da vidite 25 Fontes. Ova staza je nešto poput ekstremne verzije meditacije. Počinje tako fino – među drvećem i ptičicama, s vajbom kao kad me moja instruktorica joge, Lika Gray , „odvede na put“ ponedjeljkom i srijedom. Ali brzo shvatiš da ovdje nitko nije došao da te uzemlji – staza vodi kroz divlje i raskošne šume, a krajolik oko tebe izgleda kao da je iz bajke.

A ove Fontane (čitaj: slapovi)? Spektakl. Toliko ih ima da zaboravite koliko ste umorni. Samo, mali savjet – ne računajte da ćete ostati suhi. Na kraju dana, je li to uopće bitno? Ionako je cilj bio osloboditi se one svakodnevne, stresne jurnjave, pa makar i kroz malo blata. Svaki korak donosi dozu adrenalina i mira u isto vrijeme – neobičan spoj, ali upravo zbog toga magičan. I sada, kad me pitaju jesam li uspio doći do kraja, odgovor je – naravno da jesam. Ali ne zbog nekog cilja ili bonusa (Stop being so corporate!), već zato što je put bio vrijedan svakog svog pojedinačnog koraka.

Lekcija u stvarnosti

Nakon svih tih staza, vratiti se u Funchal bilo je poput povratka iz drugog svijeta. Ljudi opet sjede u kafićima, piju lokalno vino i smiješe se kao da ne znaju što znači riječ “deadline”. Tada sam shvatio – uspjeh nije u jurnjavi, pregorijevanju i vječnoj borbi za nekakvu „korpo-prestiž bonus“ nagradu na dugom štapu. Uspjeh je možda u jednostavnosti – u onim malim, svakodnevnim trenucima.

Možda je to lekcija koju mi je Madeira pokušavala pokazati cijelo vrijeme. Ostaje mi da ovo pisanije pošaljem i gorepomenutom Kreativnom Direktoru. Širim ljubav.

Duboko vjerujem da bi sada i Carica rado uzviknula – uspjeh je mrtav, živjela… Madeira!

SAZNAJ VIŠE: