Priznat ću vam da sam sinoć zastala na vizualu nove kampanje kuće Louis Vuitton „Core Values“. Zašto? Jer me zaustavio pretjerani editing fotografije i cijela scena koja izgleda besmisleno. Zapitate se kako brend koji ima tolike budžete, dvije najveće zvijezde i ikone tenisa (koje su masno platili za ovaj angažman) isporuči nešto što bi danas izbacio AI ako ste početnik i zezate se u programu. A onda sam pročitala komentare.
Znam da mnogima neće dobro sjesti sljedeća rečenica, ali ja osobno nisam neka obožavateljica rada Annie Leibovitz koju obožava američki Vogue i veliki svjetski brendovi. Ta snažno fotošopirana estetika i neki grandiozni momenti koji mi često plešu na rubu kiča nisu nešto što mi je oku ugodno. Ako trebam birati svijet fantazije i snažne „out of this world“ scene, uvijek ću radije gledati fotografije Tima Walkera. Annie Leibovitz je za moj ukus pre američki izvještačena fotografija i jednostavno se ne mogu povezati ni s čim što radi. Nema mi duše, ne izaziva mi neku emociju, ali to sve ne znači da je ne poštujem kao umjetnicu. Ne moram nužno voljeti ono što radite da bi vas poštovala, samo je stvar osobnih preferencija i estetike (niti će Annie Leibovitz izgubit minutu sna jer ja ne volim njenu estetiku).
Leibovitz je angažirana na velikim kampanjama i nekako se profilirala kao fotografkinja koju Wintour uvijek ima na speed dialu kad na coveru ima svoje omiljene zvijezde. To je suradnja koja traje desetljećima i koju Conde Nast podržava i kroz druga izdanja (koja je mogu priuštiti).
Louis Vuitton ju je angažirao za svoje posebne kampanje u kojima se uvijek pojavljuju istaknuti pojedinci. Vidjeli smo Messija i Ronalda kako igraju šah, Seanna Conneryja kako putuje Maldivima, Francisa Forda Coppolu u Africi, Catherine Deneuve na željezničkoj stanici u Parizu.. Leibovitz uvijek snima zvijezde i to joj je postala specijalnost. Jasno je da u ovakvim kampanjama brend zauzima drugo mjesto jer je fokus uvijek stavljen na zvijezde. Ne znam je li itko pogledao LV ruksak koji nosi Nadal, ali su svi primijetili da čovjek sjedi na vrhu Dolomita u majici kratkih rukava i da cijela scena izgleda kao da su ih snimili negdje drugdje pa ih onda fotošopirali na vrh planine.
Nisam usamljena u ovom mišljenju jer su društvene mreže nakon objave vizuala gorile od komentara i svi su bili isti. Jedan korisnik je napisao da je vizual gori od rebrandiga Jaguara, a mnogi su komentirali kako je fotografija „zastarjela“ estetikom.
Istina je da se Louis Vuitton s ovom kampanjom ne obraća generaciji Z kojoj se obraća cijeli svijet, isto kao što je istina da je Louis Vuitton „luksuz za mase“ o čemu sam više puta pisala na portalu te nije čudno da su snimanju pristupili na old school način. Ovo je kampanja koja je mainstream kao neki hollywoodski poster za akcijski film koji se treba prodati masama. Nema tu neke veće filozofije niti je treba tražiti. Kome je namijenjeno, taj će je shvatiti jer ionako samo svi gledaju u Federera i Nadala. Sve ostalo su samo rekviziti.
