Nedavno sam udomila psa. Iako sam doslovno prohodala uz psa, i naša kuća nikad nije bila bez više pasa i barem jedne mačke (u jednom trenutku imali smo pet ptičara), ovo je prvi put da psa „imam sama“. I, da, više ne živim sama. Ubrzo nakon što sam odlučila zadržati to divno pseto koje sam originalno uzela fosterirati, nekoliko ljudi mi je poslalo isti post sa sljedećim sadržajem: znanstveno je dokazano da žene bolje spavaju pored psa nego pored muškarca. Smiješno na prvi pogled, u nekim slučajevima i istinito (pogotovo ako muškarac hrče ili vas tijekom dana iznevjeri na bilo koji drugi način), ali ponajviše simptomatično za jedan novi trend: ako imate muškarca u svom životu, bilo da je dečko ili muž, niste u zavidnoj poziciji.

Nedavno je izašao članak oko kojeg se diglo poprilično buke, i to baš u trendovskom smislu. Je li danas blam imati dečka? Prezirem novopečeni pseudo-feminizam (a jesam feministica), pa sam ovaj tekst otpisala kao clickbait i glupost. Realno, clickbait jest i u tome je maestralno uspio, no ne znam radi li se o gluposti. Zanimljiv je, ako ga promatrate fenomenološki. Ne zato što je sam tekst ispravan ili nije, već doslovno na razini trenda koji diktira da je imati dečka cringe.
Autorica započinje s tim da otpraćuje ljude na mrežama čim spomenu da imaju dečka jer mrzi „moj dečko“ narativ. Ok, njezino pravo. Mnoge žene bez djece ovo isto govore za žene koje, kad dobiju djecu, svoje profile pretvore u mom-influencer platformice. Možda će to izjaviti javno pred svojim drugim prijateljicama bez djece, možda neće, ali vjerujte mi – mnogi profili tako dobiju unfollow ili barem mute. Ni ja ne pratim ono što me ne zanima; kad bi ljudi više otpraćivali i mutali umjesto da zlurado komentiraju, život bi nam svima bio kvalitetniji.

No, jesu li dečko i dijete doista postali nešto što je razlog za otpraćivanje? Ili hendikep? Naravno da nisu i ne bi trebali biti. Ipak, razumijem ovaj trend. Donedavno su se ženski identiteti vrtjeli oko života njihovih partnera – vrlo rijetko obrnuto. Žene su bile nagrađivane zbog svoje sposobnosti da pronađu i zadrže muškarca. Kad su mreže u pitanju, to je dovelo do toga da se ta sposobnost mogla kapitalizirati na društvenim mrežama – i kroz engagement i kroz zaradu. Baš kao i fizički izgled. Isto je vrijedilo i za stvarni život.

Smeta mi sve što mi se na silu nameće, kao da sam nekakva guska koju treba nakljukati pred Božić. Ne zanima me ništa što mi iskače iz paštete ili me tjera na to da se loše osjećam i preispitujem svoje izbore. Na svu sreću, toga je otkad sam prešla četrdesetu sve manje i manje.
Puno se govori o tome kako se ženama život ne treba vrtjeti oko muškarca. Slažem se. Ali dečko ne znači da niste u stanju napraviti nijednu svjesnu odluku u vezi sa svojim životom. Pritom, ne postoje dobri ili loši izbori, već samo dobri ili loši izbori za vas.

Uvijek sam više naginjala ljudima koji svoj svakodnevni privatni život drže podalje od mreža. Ne toliko zato što me to smara, nego zato što su mreže iskrivljeno ogledalo. Donošenje odluka, uzleti i lomovi, sve to postaje javni domen kada se pretjera. Pozivate svakoga da o vama ima mišljenje i da daje svoj sud, često samo na osnovi toga što vidi na nekoliko sekundi. Iz istog razloga prezirem komentiranje potencijalnih estetskih zahvata kod poznatih osoba isto koliko i postove sa „spontanim“ fotografijama trenutka u kojem se netko zaručio. O beauty filterima kada se reklamira skincare ne bih ni počinjala.
Isto tako, ne podnosim generalizacije. Ja nemam dečka i mogu raditi što mi je volja. Znači li to da djevojka koja ima partnera treba osjećati sram što odluke donosi uzimajući i svog partnera u obzir? Odista ne mislim da je tako, ni u životu ni na Instagramu. Zato se ne slažem s izjavom u članku koji je legitimizirao trend da „prevladava osjećaj – i kod solo i kod zauzetih žena – da je, neovisno o vezi, biti s muškarcem gotovo kao nešto čega se treba stidjeti.“ Komentari na koje se autorica poziva tipa „Zašto se osjećam kao da imati dečka znači biti republikanka?“ i „Dečki su izašli iz mode. Neće se vratiti dok ne počnu normalno ponašati.“ izgledaju poput još jedne američke gluposti.

Ruku na srce, dečki bi se zaista mogli ponašati bolje. Na svim poljima. Počevši od najosnovnijeg – komunikacije, poštovanja i emocionalne pismenosti – pa do načina na koji razumiju bliskost, ravnopravnost i odgovornost. Slijepa odanost mitovima poput toksičnih rom-comova odvest će vas samo u bunar. Tu je potrebno ozbiljno čišćenje kuće. Svoje kuće, ne tuđe. Onoliko dugo dok u njoj ne ostane samo ono što stvarno želite – bez buke, projekcija i tuđih očekivanja.

I možda se upravo tu krije poanta: ne u borbi protiv muškaraca, nego protiv očekivanja koja ih prate – i nas zajedno s njima. Ideja da je ženska vrijednost proporcionalna njezinoj vezi s muškarcem samo je zamijenjena novom krajnošću u kojoj je nezavisnost postala valuta koja se mora dokazivati. I jedno i drugo, na kraju, oblik je pritiska. Pritiska da budete „neovisne“ isto koliko ste nekad morale biti „u vezi“.
Zato mi je sve draže kad vidim žene koje žive između ta dva pola, bez potrebe da se deklariraju. One koje biraju partnera i pripadnost bez gubitka sebe. One koje su same, ali ne i usamljene. Mislim da upravo u toj nijansi leži prava emancipacija – u mogućnosti da budete i jedno i drugo, bez opravdavanja.
Jer možda je to i cijeli smisao ove generacijske promjene – prestati tražiti opravdanje. Za psa, za dečka, za solo subotu navečer. Za oblik sreće koji ne mora nikome drugom izgledati poznato.