Oduvijek sam vrlo aktivna osoba. Kao dijete sam probala svaki sport koji si možete zamisliti. Doduše, za neke je to bio samo jedan trening, ali mislim da je i to bolje nego da sam otpisala nešto bez pokušaja. Pokušaj tenisa, pokušaj umjetničkog klizanja (koje tad ni nije postojalo u mom gradu, već me probala učiti prijateljica hokejašica), pa i pokušaj nekog borilačkog sporta, koji je bio toliko uspješan da se ni ne sjećam ničeg osim svlačionice. Ali nešto što nisam voljela (i da, dala sam priliku i tome) je bilo trčanje. I dugo me taj hejt prema trčanju držao.
Kad sam trenirala odbojku, radije sam radila marince, dok je ostatak ekipe trčao i tad sam se sama sebi zaklela da nikad neću biti osoba koja gušta u trčanju. S razlogom se kaže nikad ne reci nikad… jer sad eto, uživam u trčanju. Doduše, još nisam došla do toga da pronalazim gušt u nekim dugim stazama (čitaj preko 15 km, a i to baš moram imati volje), jer ne mogu biti sama sa svojim mislima po dva sata, ali trčim puno duže nego što sam ikad mislila da će mi biti gušt. Krenula sam pomalo u pandemiji, kad su treninzi prestali i samo sam željela na bilo koji način otići van na zrak, a i bilo je korisno za ocjenu iz tjelesnog (jer je dokaz fizičke aktivnosti bio screenshot aplikacije Strava). I onda nekako, postalo je dio rutine.
Da sam ga zanemarila jedan period, apsolutno jesam. Nisam imala vremena, nije mi se dalo, a raspored na fakultetu mi je bio takav da sam od doma odlazila rano ujutro i vraćala se tek kad se faks zatvori. Na ljeto sam ponovno uhvatila neku rutinu, počela sa svojom Pepper večernje šetnje pretvarati u večernje trčanje i sad se trudim barem dva puta tjedno ubaciti makar pola sata u svoj raspored. Iako, tih pola sata nikad nije pola sata, već postane sat vremena, jer mi je nekako vrijeme počelo brže prolaziti i shvatila sam da ne moram samo trčati. Sad si dopustim da zastanem kad vidim lijep pogled (da, obavezno zaustavim sat), dopustim si da malo skrenem s puta koji sam si zacrtala, ako mi neki drugi izgleda ljepše, ali si dopustim i one dosadne dane, kad iznova trčim identičnu rutu koju mogu proći zatvorenih očiju.
I to bi bila lekcija broj jedan. Prije nego krenem u ostale „lekcije“, voljela bih naglasiti da nisam profesionalac, već se osvrćem na stvari koje bih voljela da sam znala prije, pa možda ne bih imala „ja nikada neću trčati“ izjave. Tako da, ovo je samo ako trebate dodatnu motivaciju za novi hobi ili aktivnost koju biste voljeli ubaciti u svoju rutinu. Nego, vratimo se mi na moje lekcije.
Nije sve tako ozbiljno
Dugo sam se loše osjećala oko svojih rezultata. Pace mi se nije mijenjao, dapače ponekad je bio i lošiji, a moja volja je samo padala, kad bih vidjela rezultate drugih. I onda shvatiš, rekreativno trčanje nije kazna ni natjecanje. Pa radim to zbog sebe, svog užitka i ničeg drugog. Nema potrebe uspoređivati išta, ne uživati u rutama. Zašto ne bismo ponekad zastali? Mnogi ne počinju trčati, jer ih „plaši“ taj pressing, taj osjećaj da su nekome nešto dužni. Stvarno niste i nije ni blizu ozbiljno kako smo si sami nametnuli.
Treninzi snage su jednako važni kao trčanje intervala, „easy runs“ i sve ostalo u rasporedu treninga
Da, da bi ostali bez ozljeda, zdravi, a ono najvažnije i kako bismo napredovali, trebamo uključiti treninge snage u naš plan treniranja. Nisam mislila da ću ikada kombinirati oboje, ali kad sam shvatila da više nemam problem s gležnjem (kojeg sam uganula prije 10ak godina i često me volio podsjetiti na to) i da me cjevanice ne bole nakon svakog trčanja, onda sam tek uvidjela koliko su mi treninzi snage korisni u rotaciji s trčanjem.
Da se razumijemo, ja se ne pripremam ni za kakvu utrku, tako da mi rezultat doista nije najbitnija stvar na svijetu, ali sam primijetila kako mi pace postaje bolji, otkako ubacujem treninge snage u svoju rutinu. A i nakon malo istraživanja, vidjela sam kako mnogi sportaši, koji se spremaju za velike utrke, se kunu upravo u ubacivanje treninga snage, kako bi im utrka bila što bezbolnija i kako bi postigli što bolji rezultat. Pa, ako želite trčati zbog sudjelovanja u utrkama i postizanja dobrih rezultata, ovo je možda jedini konkretan savjet koji imam za vas, a koji sam naučila kroz razgovor s trkačima i kroz malo istraživanje interneta.
Ni ne pokušavaj trčati u „onim tenisicama za teretanu“ za koje ni ne znaš koliko su stare
Kako sam uganula gležanj? Evo upravo iz razloga što sam išla na kratko trčanje u dvoranskim tenisicama za odbojku… retroaktivno gledajući, doista nije bio moj najbistriji trenutak. Moje prve prave tenisice za trčanje nisu bile najbolje na svijetu, ali su mi pružale potporu točno gdje su trebale i nisu imale potplat kakav mi je uzrokovao bolove. Nakon tog sam kupila neke malo bolje koje sam iznosila do maksimuma, a sad sam prešla na adidas Hyperboost i mogu reći da tenisica doista čini razliku, jer imam dojam da su mi lagana trčanja sad pak previše laka.
Tako da, učite na mojim greškama i investirajte u tenisice namijenjene trčanju. Također, pomno čitajte opise proizvoda, jer ako planirate češće trčati šumskim i neravnim stazama, bolje je tražiti modele namijenjene trail trčanju. Gležnjevi, koljena i cjevanice će vam biti zahvalni.
Nekad nije tako loše kad ne napuniš slušalice prije trčanja
Nisam kompletno savladala ovaj dio, ali polako dolazim do njega. Uvijek mi je bilo izuzetno teško biti u tišini, sama sa svojim mislima. Više od ičeg volim svoju playlistu i palim ju makar imala samo 5 minuta vožnje do trgovine. Možete si onda misliti kolike sam drame imala kad sam prvi put otišla trčati (long run, ako smijem dodati), a slušalice su mi počele pištati nakon 10 minuta da su prazne. Nikad gorih sat vremena nisam proživjela.
Nedugo nakon sam razgovarala s poznanicom, koja nikad ne trči sa slušalicama, već preferira osluškivati prirodu, grad, ali i sama svoje misli. I tako sam počela davati priliku trčanjima bez slušalica. Čak sam i neke dileme, o kojima sam tjednima razmišljala, riješila u pola sata trčanja. Da mi je ponekad muka od vlastitih premišljanja, apsolutno je, ali valja naučiti i postojati s njima, jer će samo tako nestati.
O ovim naizgled glupavim lekcijama, koje nemaju nužno veze sa samim trčanjem, već nekim unutarnjim mirom i nečim što je veće od same aktivnosti, bih mogla pisati narednih tjedan dana. Jer te nešto tako jednostavno, može naučiti toliko toga o sebi samom. Da je glava jača od motivacije, da si sam sebi najgori neprijatelj, da nema „od ponedjeljka ću“ nego prvi dan može biti i onaj kad imamo najmanje volje. Sve to me naučilo trčanje, a možda zvuči smiješno, dok i sam ne kreneš i ne počneš dolaziti do tih spoznaja.
Apsolutno se divim ljudima koji istrčavaju maratone, ultra maratone, Ironman utrke, pa i onima koji u sve te, izuzetno teške utrke, uključuju one koji sami ne mogu trčati. Oni su mi nekako najveća motivacija, za one dane kad je ja manjkam. Ako oni mogu istrčati 40+ kilometara, zašto ja danas ne bih digla svoju guzicu s kauča (pardon my French) i otišla napraviti barem 5 kilometara? Da bi mi bilo precool biti jedna od onih koji trče takve utrke, apsolutno bi, ali mi je i ovo moje malo dovoljno da se ja dobro osjećam i da barem malo razbistrim glavu i upoznam samu sebe bolje.
