Ovih dana često se pitam na kakvoj sam to modnoj bajci odrasla. Ne, nisam se izolirala od svijeta i potonula u nostalgiju, devedesete i ta moda su svuda oko mene. Malo je reći da mi iskače iz (Instagram) frižidera: magazini u obliku naslovnica i editorijala, reklame i filmovi iz devedesetih i ranih dvijetisućitih. Uz njih dolazi milijun i jedna reinterpretacija – koja se, nažalost, najčešće svede na kopiju, a ne inspiraciju. Jedno su vrijeme te reference bile duboko zakopane, a danas se oko njih prepucavaju milenijalci i Gen Z o tome tko je više cringe, a tko više cool. E pa znate što? Sve te stvari oko čijih se boljih ili lošijih kopija danas vode online generacijski ratovi – zapravo je dala Gen X.
Kulturološki gledano, ni Gen X nije imun na cringe – iako su već u pedesetima, čini se da su i frustrirajuće nesvjesni koliko je njihov (cool) cinizam bio moguć zahvaljujući privilegiji da ostanu distancirani. No, obrni-okreni, neki od najcool ljudi koje je ovaj planet ikad imao su Gen X: Chloë Sevigny, Alexander McQueen, Winona Ryder, Kate Moss.
Velik dio glazbe, umjetnosti i medija koje su stvarali i Millennials i Gen Z temelji se upravo na nasljeđu zine kulture, Sofije Coppole, Davida Lyncha, Britpopa i MTV-ja. Za generaciju koju se tako često preskače u razgovorima – Gen X se pojavljuje svugdje gdje se okrenete. Koliko god se trudili, oni nakon njih – a posebno Gen Z – u praksi i stvarnom životu osuđeni su na život na društvenim mrežama i čekaju pakete s online shopova, a prave se da su poput kreativaca iz devedesetih koji snimaju što im se prohtije i preziru (svoj) korporativni posao.
Kad mi netko kaže da je Gen X – generacija rođena otprilike između 1965. i 1980. – većinom zaboravljena, samo se glasno nasmijem. Usred silnog međugeneracijskog prepucavanja onih koji su došli poslije njih, pojavljuju se tvrdnje da su ovi mlađi „oni cool“. Ali što ako nije tako? Što ako su zapravo najkul ljudi oni koje nitko ni ne spominje – a zapravo ih spominju svi?

Dugačak uvod za priču o magazinima i modi, ali i jedno i drugo su svojevrsno ogledalo društva i treba ih staviti u kontekst. I tako stižem(o) do prave teme ovog teksta: najkul magazine zapravo su radili Gen X, i ne, u njima nitko nije palamudio o skincare rutini od 12 koraka, niti je sadržaj najvećim dijelom bio diktiran željama oglašivača, a naslovnice time tko je koliko što platio. Trenutak kad sam prestala zarezivati Vogue US nije bio onaj u kojem su me s naslovnice gledali Kim i Kanye, već Melania Trump u svojoj vjenčanici 2005. – nakvarcana miss ne-znam-ni-ja-čega u haljini poput puslice na steroidima.
Iako je Vogue u vrijeme devedesetih i dvijetisućitih još uvijek bio ozbiljna licenca u cjelini, i iako je talijansko izdanje pod vodstvom France Sozzani bilo nešto poput moje inicijacije u svijet mode – i voljet ću ga dok me bude – on nije bio ona prva kul kreativna stepenica koju ste morali prijeći. Ne, prvo ste se morali pojaviti u magazinima poput The Face, i-D, Dazed & Confused, Arena.
Jeste li čuli za The Face?
Osnovan 1980. pod vodstvom vizionara Nicka Logana, magazin je bio naširoko hvaljen kao onaj koji je „preoblikovao youth kulturu“ – sve do gašenja 2004. Sa svojim prepoznatljivim naslovnicama i uvjerljivim, uvijek korak ispred izvještavanjem o glazbi i modi, taj je magazin određivao što je „cool“ u predinternetsko doba, kad su časopisi još imali stvarnu moć. Ovo izdanje lansiralo je karijere ljudi poput Juergena Tellera, Corinne Day (koja je slavnu fotografiju 16-godišnje Kate Moss s perjanicom na glavi snimila za naslovnicu “The 3rd Summer of Love” u srpnju 1990.) i Nicka Knighta.
Nakon što je magazin prestao izlaziti, napisane su cijele disertacije o njegovom utjecaju, a tinejdžeri na Tumblru s nostalgičnim sjajem u očima reblogali su fotografije njegovih stranica, hvatajući se za njegovu sirovu i nenamještenu estetiku i reprezentaciju slavnih poput Kate Moss, Björk ili Sade. Čak i kada je The Face pisao o megazvijezdama poput Davida Bowieja, ton je ostajao autentičan. Pojavljivanje u njemu bilo je poput ulaznice za druga modna izdanja. On je otkrivao: scenu, lica, talente.


Godine 2019. – ako se ne varam, ali ja sam vam jeziva s brojkama – magazin je ponovo lansiran, ali nekadašnji utjecaj nikada nije povratio. Ovo, razumije se, nema čak ni toliko veze sa samim magazinom koliko s vremenom u kojem živimo. U današnjem sterilnom, prenatrpanom medijskom pejzažu, teško je uopće zamisliti da bi neki magazin mogao biti toliko utjecajan kao što je to bio The Face. Ili i-D, ili Dazed (& Confused). No, za mnoge mlade koji su tada odrastali – to je doista bilo tako.
Ako je vjerovati pričama, The Face je bio onaj časopis koji se štedjelo, čitalo, čekalo. Razmjenjivao se kao CD. Vjerujte tim pričama. I sama sam bila jedna od tih tinejdžerica. Samo što su mi u Srbiji pod sankcijama strani magazini bili teško redovito dostupni, a ni većinu oko mene nisu zanimali, pa sam što sam mogla naručivala od švercera koji su povremeno išli u Italiju.
Ono što je kultnim magazinima ovog doba zajedničko jeste to da su bili melting pots supkultura koja se, onda, polako prelivala u mainstream. Koliko na sreću ili ne – ne znam. Kad se dotaknem ove teme uvijek se sjetim anegdote kako Kurt Cobain na svom travnjaku pali grunge Perry Ellis kolekciju koju mu je poslao Marc Jacobs na poklon, kao omaž. Temeljena na glazbenim ukusima i modnim odabirima, supkultura je nekad bila organska i duboko ukorijenjena, bila je nešto što si živio — pripadati nekoj subkulturi značilo je gotovo isto što i biti član neke tajne religijske sekte s iskaznicom.

Danas supkulture dolaze i odlaze; šire se brzo poput mikro trendova i bez stvarnog utjecaja, i najčešće opstaju i dobivaju smisao u malim, tajanstvenim kutovima interneta. Naravno, u eri društvenih mreža, pojam supkulture znači nešto sasvim drugo nego u vremenu kad je ljudima još bilo stalo do toga tko je broj jedan na Top of the Pops. U predinternetskom dobu, supkulture su nastajale sporo i širile se kroz gradove.
Kako nastaviti nasljeđe magazina koji su nekoć bili “revolucionarni”, kad je kulturni ekosustav u kojem su nastali i rasli gotovo u potpunosti nestao? Ne znam, ali čini mi se da je beskrajno frljanje vizualima bez suštine pogrešan način.
Glossy mainstream magazina se neću ovaj put ni doticati, za ovu su priču nebitni. Do danas su iz “ove ekipe” nekako, pored The Face, preživjeli i-D i Dazed.
Dazed (nekoć poznat kao Dazed & Confused, do veljače 2014.) je britanski lifestyle magazin koji su osnovali Jefferson Hack i modni fotograf Rankin, izlazi kvartalno, a osnovan je 1991. godine.
Bavi se glazbom, modom, filmom, umjetnošću i beauty industrijom kroz Dazed Beauty. Izdavač je Dazed Media, nezavisna medijska grupa u čijem se portfelju nalaze i Another Magazine i Nowness. Listam ga i danas, iako je daleko od onih prvih brojeva u koje je bila uključena i genijalna Katie Grand koja je, nakon odlaska iz magazina Love, pokrenula Perfect.

i-D i njihove naslovnice koje namiguju (ne zovu se tako službeno, ali ih ja tako volim zvati) posebna su priča. Knjiga s naslovnicama od 1980. do 2010. mi stoji otvorena na podu. Također čedo koje je iznjedrila cool Britannia, konkretno Terry Jones 1980., a započeo je život kao ručno uvezan fanzin, da bi s vremenom prerastao u luksuzno tiskano izdanje. Godine 2023. izdavanje magazina je privremeno obustavljeno nakon što ga je preuzela druga izdavačka kuća. Ponovo je počeo da izlazi ovog proljeća kao dvogodišnje izdanje. Nisam sigurna što osjećam prema tom povratku.
Iskreno, iako volim niche i indie magazine i i dalje ih kupujem (pa ih po aerodromima vugljam u naručju poput beskućnice), imam sve više pomiješanih osjećaja prema cijeloj kategoriji. Mnogi od njih funkcioniraju na sličan način: nekoliko zaposlenih ljudi u redakciji iznad kojih je zvučno ime glavnog urednika, dok su sve ostalo vanjski suradnici koji, da se ne lažemo, rade za slavu – ma koliko već poznati bili. Nisam protiv principa “izvolite, tobogan je vaš” – često iz toga nastane nešto dobro – ali bez strukture, smisao magazina kao takvog se lako izgubi.

Parafraziraću Rabkina da zato mnogi magazini danas više nalikuju portfeljima svojih suradnika, odskočnim daskama za komercijalne projekte. “Zato ti magazini često i izgledaju kao portfelji – teške knjige prepune editorijala i gotovo ničeg drugog. A magazin bi morao imati i fotografije i tekst. No tekst je u mnogim modnim časopisima danas praktički nestao. Počeo sam širiti StyleZeitgeist kao magazin 2011. jer sam primijetio ozbiljan nedostatak kvalitetnog pisanja u publikacijama koje se bave modom. Najbolji tekstovi o modi – analitični, kritični, sadržajni – dolazili su iz modnih rubrika općih, nemodnih medija. Neki i dalje nazivaju StyleZeitgeist blogom. Ali ako je moj magazin blog, onda te fotografske knjige baš i nisu magazini.”
Ako vam je stalo do pravog modnog novinarstva, čitajte StyleZeitgeist – jedan od posljednjih svjetionika tog svijeta. I čitajte i listajte kultne magazine devedesetih i dvijetisućitih. Ne zato da naučite novi način vezivanja vezica umjesto kaiša, nego da osjetite kako krv teče kroz kreativne žile.