Odrasla sam na signature scent konceptu. Ako ćemo iskreno, i dalje sam mu uglavnom vjerna. Volim kada me ljudi prepoznaju po parfemu, mrzim kada netko drugi miriše isto kao ja. No čak se i meni dogodilo nešto što mi je ranije bilo nezamislivo: imam ih nekoliko u rotaciji. Nije to baš dnevna rotacija (ne mogu ni zamisliti da jedan parfem koristim ujutro, a drugi navečer), više je sezonska. Ali ranije sam svakog ljeta koristila isti parfem. Godinama. Isto je vrijedilo i za zimu. Neovisno o tome koliko sam ih devedesetih imala na ormariću i koliko voljela note irisa, na primjer, uvijek sam posezala samo za jednim.
Ako nisam u trendu – briga me. Osim što je ovo “ako” zapravo retoričko. Definitivno uopće nisam u trendu jer sve više i više ljudi skuplja i brižljivo gradi svoj fragrance wardrobe i ne pada im na pamet koristiti samo jedan parfem.

Dakle, većina je odlučila zaboraviti i zanemariti ideju da žena (ili muškarac) treba imati “svoj” parfem. Onaj jedini, prepoznatljiv, s kojim će ući u prostoriju i ostaviti dojam (moj sveti gral). Onaj koji govori sve o njima – prije nego što išta izgovore. Taj koncept, iako romantičan, danas zvuči zastarjelo. Nekada simbol osobnog stila, signature scent sve se češće zamjenjuje razigranim, eklektičnim pristupom u kojem mirisi nisu dio identiteta, već odraz trenutnog raspoloženja.

Taj zaokret nije slučajan – dolazi iz šire, praktično kulturne promjene u načinu na koji razmišljamo o sebi, tijelu, estetici. Ljudi više ne žele “biti zarobljeni jednom verzijom sebe”, pa ni jednim parfemom koji bi to trebao simbolizirati. Umjesto toga, mirisi se biraju kao što se bira odjeća, glazba ili pozadina mobitela: prema osjećaju, kontekstu i trenutnoj fazi.
Gen Z, ali i dio milenijalaca, ovisan je o praksi rotacije (svega pa i parfema) – ovisno o sezoni, stilu, trendu ili emocionalnom stanju. Nisam sigurna, ali čini mi se da se ne radi čak ni o znaku (općeljudske) površnosti, već o promjeni percepcije: parfem više nije produžetak identiteta, već njegov alat. Ne potvrđuje tko ste – nego vam pomaže izraziti tko ste danas
Društvene mreže dodatno su ubrzale taj prijelaz. TikTok, Instagram, pa čak i (zastarjeli) parfemski YouTube kanali svakodnevno promoviraju nove favorite, otkrivaju “skrivene dragulje” nišnih brendova, analiziraju note i recenziraju hype. Nekada se čekalo da osjetite parfem na prijateljici ili da vam ga netko pokloni. Danas – naručujete tester čim netko s dovoljno pratitelja kaže da miriši kao “knjižnica na kišni dan” ili “poljubac na napuštenom parkiralištu”. Ako pogriješite, nitko ne mari – miris je postao medijski sadržaj.
Industrija to itekako prati, pa je eksplodirala u svojoj raznolikosti. Nikada nije bilo toliko opcija – od genderless parfema i veganskih formula do personaliziranih mirisa koji se miješaju prema vašem DNA-u ili horoskopu – take your pick. Klasične bočice s cvjetnim, citrusnim ili puderastim notama dobile su konkurenciju u obliku eksperimentalnih kompozicija koje mirišu na asfalt, dim, papir, beton ili sunce na koži. Ako je kultni Orto Parisi Stercus (koji iz neizlječivo toksično-emotivnih razloga i dalje volim) pomaknuo granice, vrata su sada širom otvorena za radoznale i hrabre. Nekada više, a nekada manje uspješno, doduše.

Umjesto toj “jednog mirisa”, sve se češće govori o parfemskoj garderobi – kolekciji parfema koju nosimo kao modne komade. Citrusna svježina za produktivna jutra i ljeto. Baršunasta vanilija za melankolične večeri. Morska nota za dane kad vam nedostaje more. Smoky vetiver za noćne ispovijesti. Parfemski svijet počeo je pratiti cikluse tijela, uma, vremena – i ljudi biraju mirise koji ih nadopunjuju.
Psihološki gledano, ovakva fleksibilnost djeluje oslobađajuće. Više niste dužni biti “ona osoba koja nosi Chanel No. 5” – možete biti ona koja ponekad miriši na Chanel, a ponekad na ništa. Ponekad nosi molekularni miris koji gotovo da i ne postoji, a ponekad je prisutna poput tamjana. U teoriji se više ne radi o tome da vas netko prepozna po parfemu, nego o tome da vi sami prepoznate kako se osjećate.
Zanimljivo je i to da se smrt koncepta signature scenta nekako poklapa s općim slabljenjem ideje o “potpisu” uopće. Imamo više karijera, više Instagram naloga, više identiteta. Odbacujemo etikete, izbjegavamo definiranje, biramo promjenu. U tom svijetu, imati samo jedan parfem djeluje kao relikt prošlosti – kao pokušaj da se nešto tako fluidno kao osobnost svede na jednu formulu. Je li to dobro ili ne, ne znam. Znam samo da sam uvijek za slobodu – a danas vrijedi maksima da je ljepota u izboru, a ne u klasičnoj vjernosti. Svatko neka bira po sebi.
Zato mislim da ideja o “jednom mirisu” nije potpuno nestala. I dalje postoje oni koji su vjerni jednoj bočici – iz identiteta, stila, dosljednosti. No oni su (baš kao i ja) danas iznimka, a ne pravilo. No u potpunosti razumijem ovakav razvoj (ne samo parfemske) priče: ako već nismo vjerni ni jednoj nijansi ruža, ni jednom estetskom trendu, ni jednom algoritmu – zašto bismo bili vjerni samo jednom parfemu?