Kada je Kendall Jenner prije nekoliko dana izjavila da nikada nije imala plastičnu operaciju, nisam osjetila šok. Osjetila sam umor. Onaj specifičan, već dobro poznat umor koji se javlja svaki put kada neka slavna žena odluči javno ispričati priču o svom tijelu – ali tako da iz nje izbriše sve što bismo mogli nazvati kontekstom, kontinuitetom ili elementarnom inteligencijom publike.
Problem ovdje čak nije u tome je li Kendall Jenner imala neku operaciju ili nije (a jasno je da jest). Problem je u tome što se od nas opet očekuje da povjerujemo u bajku, i to po principu: „Hoćeš li vjerovati onome što vidiš ili onome što ti ja kažem?“ Toksična bajka o skrivanju plastične kirurgije, intervencija i uloženog truda traje otkako postoji popularna kultura, samo s drugačijim filterima i drugačijim protagonistkinjama.
Kendall Jenner i mit o prirodnoj ljepoti (u koji nitko ne vjeruje)
Kendall Jenner nije izoliran slučaj. Ona je dio sustava. Sustava u kojem se tijelo tretira kao projekt, ali je o tom projektu dopušteno govoriti samo ako se pritom zadrži iluzija prirodnosti. Kao da tijelo nije prestalo biti jedina kuća u kojoj živimo i postalo nešto što se lomi, krši i kleše u znoju i krvi – dijelom vlastitom voljom, dijelom nožem. U tom svijetu promjene se događaju „same od sebe“, lica sazrijevaju „graciozno“ (pogotovo u pubertetu, ma kako da ne), a razlike između prije i poslije svode se na „šminku“, „svjetlo“ i to famozno „odrastanje“.
Priča nije nova. Vrlo nedavno, da ne idem dalje od početka ovog desetljeća, prije Kendall tu su bile Jennifer Lopez i njezina uporna obrana „dobre genetike“ i maslinova ulja, Bella Hadid i beskrajna analiza njezina nosa, kao da je riječ o umjetničkom djelu, a ne o dijelu lica mlade žene koja je odrasla pod povećalom interneta i zatim iznijela izbrušenu verziju namučene dušice u jednom mainstream magazinu.
Razlika je samo u tome što je danas publika informiranija, vizualno pismenija i daleko manje sklona suspendirati nevjericu. Sklonost polarizaciji i osudi, s druge strane, sve samo ne nova. No, doista nemam živaca priključiti se svijetu koji se oko ovoga žesti intenzitetom kao da ništa drugo ne postoji i kao da s druge strane tog našeg svijeta – koji i nije tako daleko – ne bjesne ratovi nalik novom svjetskom sukobu.
I kada sve to znam, zašto me ovakve izjave i dalje provociraju? Zašto se svaki put netko iznova osjeća prozvanim, čak i kad svi znamo kako igra funkcionira? Pogotovo kada vrlo dobro znamo i da je konkretna taktika cijelog klana Kardashian-Jenner rage bait?
Mogu govoriti samo za sebe, a moj odgovor je da ove izjave nisu neutralne. One nisu „privatno mišljenje“, već jasna poruka koja kaže: ovo tijelo koje gledate je dostižno, samo ako se dovoljno potrudite. Ako dovoljno vježbate. Ako jedete „čisto“. Ako se dovoljno brinete o sebi. Ako ste dovoljno disciplinirane. Ako imate blagoslovljenu genetiku koja u pubertetu sužava nos i puni usne, diže jagodice kao dizalica za auto. A ako to sve nemate ili niste – problem je u vama.
U toj logici nema mjesta za istinu o estetici kao industriji. Nema mjesta za timove liječnika, dermatologa, nutricionista, trenera, kozmetičara. Nema mjesta za novac, vrijeme i resurse. Sve se svodi na individualni moral: netko je „radio na sebi“, netko nije.
Estetske intervencije, gatekeeping i kultura poricanja
Kendall Jenner i njezina tvrdnja da „nikada nisam imala plastičnu operaciju“ manje su važni od onoga što se tom izjavom prešućuje. Jer čak i da je formalno točna – a pojam „plastična operacija“ danas je ionako rastezljiv – ona briše cijeli spektar estetskih intervencija koje su postale normalizirane, ali se i dalje ne imenuju. Fileri, botoks, laserski tretmani, skin boosteri, konturiranje lica koje mijenja percepciju strukture. Sve ono što nije skalpel, ali itekako jest industrija.
Problem nije u tome što žene koriste te zahvate. Problem je u tome što se o njima i dalje govori selektivno, oportunistički i uvijek s pozicije moći da oblikuješ narativ dok publika ostaje s osjećajem da nešto „ne funkcionira kako treba“ s njezinim vlastitim tijelom.
U tom smislu, izjava Kendall Jenner savršeno se uklapa u širi obrazac suvremene kulture: sve mora biti transparentno, ali samo do granice koja ne ugrožava mit. Dakle, lažimo i prešućujmo na sva usta (ili kroz zube). Istina je dopuštena samo ako ne ruši toksičnu fantaziju.
A ta fantazija je jasna: da je savršeno tijelo rezultat osobnog izbora i božjeg blagoslova, a ne strukturalne nejednakosti u koju spada sve – od genetike, preko bankovnog računa, do životnih prioriteta. Da je ljepota pitanje prirodne privilegije, ali i da se razlike mogu objasniti trudom, a ne novcem. Gatekeeping u svojoj najperfidnijoj, iako već odavno razotkrivenoj, formi.
Zato se svaki put iznova vrtimo u istom krugu. Raspravljamo o nosovima, usnama, jagodicama. Analiziramo fotografije prije i poslije. I pritom propuštamo važnije pitanje: zašto nam je i dalje lakše raspravljati o tome je li neka slavna žena „lagala“, nego o tome zašto sustav u kojem živi od nje to i očekuje?
Možda bi iskreniji odgovor bio ovaj: Kendall Jenner koja kaže da nikada nije imala plastičnu operaciju je simptom. Bolest je u tome što živimo u kulturi u kojoj je takva izjava i dalje potrebna kako bi se sačuvala iluzija „prirodne“ savršenosti. A dokle god tu iluziju održavamo, krug će se nastaviti – s novim licima, istim pričama i istim umorom. Fuj.
