Kao mala sam gutala, ali zaista gutala, feature interviews u magazinu Vogue. Uvijek sam malo više padala na Britance, ali nisam bila imuna ni na US varijaciju na temu pažljivo skockanih bajki čiji zadatak je bio – baš kao i svih bajki – da nam u glavu “ubace” određene kalupe i ideje za koje se kasnije ispostavi da nisu baš uvijek ni OK ni na našu korist (iako me nikad nećete čuti kako Snjeguljicu ili Trnoružicu nazivam propagiranjem normalizacije silovanja). Vogue je bio idući logični korak. Priče o Plum Sykes, Ione Sky, Jade Jagger… You get the picture. Proračunata prodaja aspiracije. Moja je bila kul + kreativa. I ljepota. Uvijek ljepota.
Od tada se, barem u mainstream načinu na koji se dotična ljepota postiže, promijenilo štošta. Tijelo je prestalo biti jedina kuća u kojoj živimo i postalo nešto što se lomi, krši i kleše u znoju i krvi, što vlastitom voljom, što nožem.
NEDAVNO JE, U OLD SCHOOL VOGUE US FEATURE INTERVJUU, BELLA HADID IZJAVILA DA JE S 14 GODINA OPERIRALA NOS, DA SE KAJE ZBOG TOGA I DA NIKADA NA SVOM LICU NIJE RADILA NIŠTA DRUGO (OSIM ŠTO JE KORISTILA FACE TAPE). CIJELI SVIJET SE PODIGNUO NA NOGE, KAO DA NA DRUGOJ STRANI TOG NAŠEG SVIJETA – KOJA NIJE TAKO DALEKO – NE BIJESNI RAT KOJI IZGLEDA KAO POČETAK NOVOG SVJETSKOG SUKOBA.
Plastična kirurgija je u posljednjih dvadesetak godina postala moćnija nego ikad, ali je i dalje ostala velik tabu industrije ljepote. Možda čak i posljednji ozbiljan tabu ove industrije. Naravno da postoje primjeri toga da se javnost polako osvješćuje, vidimo sve više raznolikosti: počinjemo prihvaćati različite boje kože, crte lica, građu tijela, čak i tipove kose. Reklame i televizija (ponekad) potenciraju ljude koji ne izgledaju “kao iz kalupa” i to je važno zato što je njihovo prikazivanje prvi korak ka istinskom prihvaćanju individualnosti.
Po pitanju estetske kirurgije smo mnogo manje tolerantni. Ona je više od pukog znaka taštine – i podnošenja velike boli i troškova samo da bi se ljepše izgledalo. Istina je da postavlja mnoga pitanja. Brišu li se plastičnom kirurgijom individualnost ili rasni identitet? Propagira li se ideja da je savršenstvo, i uz njega određena uniformiranost, nešto čemu trebaju težiti sve žene (i muškarci)? Zbog čega je proces starenja nešto protiv čega se aktivno treba boriti? Čak se i ideja o tome da je ljepota neka vrsta privilegije – koju su neki ljudi naprosto imali sreće dobiti, a drugi joj samo zavide iz daleka – dovodi u pitanje.
BELLA HADID JE ZATO NA STALNOJ METI JAVNOSTI, I TO SVIH SA SVIH STRANA I STAVOVA. O BELLI I TOME KAKO IZGLEDA DANAS, A KAKO JE IZGLEDALA S 13 GODINA, SVATKO IMA NEŠTO ZA REĆI, DA OTKRIJE SVOJ (ISPRAVAN?) STAV. NARAVNO DA SVI NA SVOJE MIŠLJENJE IMAMO PRAVO. ONO NA ŠTO NEMAMO PRAVO JEST DA GA IZNOSIMO KAO APSOLUTNU ISTINU, POGOTOVO NE AGRESIVNO.
Bella je “popila” i više nego svoj fair share tuđih stavova. Ne mogu je usporediti s Marilyn Monroe iz jednostavnog razloga što smatram da se nitko ne može usporediti s MM, ali projekcija osobnih ideja, strahova, frustracija (slobodno niz nastavite sami) koja joj se pripisuje kao neka tamo objektivna istina izuzetno podsjeća. Od priče da je odlazila (s majkom) kod kirurga sa slikom mlade Carle Bruni i podvrgla se brojnim intervencijama pa do kojekakvih psiholoških profila… Ima tu svega.
IDEJA DA JE LJEPOTA POSTIGNUTA NOŽEM (ILI NA BILO KOJI DRUGI UMJETAN NAČIN) NEKAKO MANJE VRIJEDNA, DUBOKO JE UKORIJENJENA U NAŠU SVIJEST.
Da je tako čak kada se radi i o boji kose, ne trebate ići dalje od viceva o prirodnim plavušama. Znate na što mislim. Bella je, sve donedavno, točnije do prošlog tjedna, tvrdila da se nikada nije približila doktoru estetske medicine ili plastičnom kirurgu. Izjava koja realno premašuje čak i onu koju nam je pokušala servirati Jennifer Lopez u pokušaju da nam proda svoje “maslinovo ulje”. Ali hajde.
Da se vratim na Bellin intervju. Osim toga što je njena izjava o operaciji nosa i filerima vrlo vjerojatno neka varijacija na temu krivljenja istine (ako možda i nije direktna laž, ne znam), sam intervju u sebi donosi mnogo daleko više uznemirujućih stvari koje iz nekog razloga nisu dobile ni djelić medijske pažnje. Izjave o borbi s mentalnim zdravljem, depresijom, autodestrukcijom, poremećajem u prehrani i drugim stvarima koje, realno, idu ruku pod ruku s pretjerivanjem u estetskim zahvatima, jednostavno su svima mnogo mnogo manje važne od njenog nosa, obraza, obrva i usana.
Čule su se, ruku na srce, optužbe i na račun Jolande Hadid, ali uglavnom zbog toga što je kćerki dopustila da operira nos s 14, umjesto nakon 18. godine. Zvuči loše, ne opravdavam, ali zar je to zaista najvažnija od svih opasnih (i važnih) stvar koju smo ovdje pročitali?
Ne, nije. Ona je samo dio. I što je najgore od svega, gotovo promišljen dio glamurizacije mentalnih problema i bolesti, neadekvatnog tretmana istih, stvaranje mita i idealizacije “napaćene ljepotice”, “sirote bogatašice” koja se slomila živa da pobjegne iz stega koje su joj ljepota i privilegiran položaj u društvu nametnuli. Ne ironiziram i apsolutno ne mislim da Bellina borba nije stvarna. Upoznala sam bezbroj bolnih i stvarnih primjera u kojima su žene čitav život duboko nesretne zato što su manje lijepe od svojih majki ili sestara, zatim i onih nesretnih koje zbog ljepote nitko ne shvaća ozbiljno, koje nisu uspjele izgraditi identitet dalje od svog fizičkog izgleda (što je nevjerojatno teško i često vodi u nemogućnost da se životno ostvare). To nije šala. Isto tako, upoznala sam bezbroj ljudi oba spola koji se bore i muče da izađu iz sjenke svojih uspješnih i/ili bogatih roditelja. Jednaka muka, jednako nije šala.
Moj problem s dotičnim člankom, ali i javnom reakcijom na njega, nema zapravo nikakve veze s time je li Bella priznala da je operirala nos i da li laže o filerima i botoksu. Ono što je vrlo problematično je praktično sve ostalo u njemu. Njegov fake ton, njegova naopaka suština, poput otrova upakiranog u neku šećernu vunu koju svi gutamo na ovom vašaru taštine, zalijepili smo prste i usta, davimo se ali ne odustajemo od toga da ga strpamo u sebe, pa makar nam krv pretvorio u olovo.
