Slučaj Karen Mulder: manekenka koja je prva raskrinkala modnu industriju
Karen Mulder bila je supermodel devedesetih, sve dok 2001. nije javno optužila moćne ljude iz industrije i platila cijenu koju danas prepoznajemo kao obrazac
Nazovite to regresiranjem u djetinjstvo ili kako god vam volja, ali ovih dana mi nekako u svijest dolaze lica iz prošlosti. Jedno od njih je i Karen Mulder – savršeno lice epohe u kojoj je moda još vjerovala u nedodirljivost vlastite fantazije. Visoka, eterična, istovremeno senzualna na način koji nije djelovao agresivno, plavuša koja mi je bila zanimljivija od Claudije Schiffer – Slučaj Karen Mulder: manekenka koja je prva raskrinkala modnu industriju mnogo prije nego što smo taj pojam uopće počeli koristiti kao nostalgiju za prodaju. U trenutku kada su pistama vladale Naomi, Cindy, Linda i Christy, Karen je bila tiša, ali jednako prisutna. Nije imala najglasniji karakter niti izjave o honorarima, ali imala je lice koje je kamera obožavala.
Rođena u Nizozemskoj, Karen Mulder je krajem osamdesetih pobijedila na natjecanju Elite Model Look, što ju je lansiralo ravno u modnu orbitu. Vrhunac karijere dosegnula je sredinom devedesetih u eri supermodela: redovito je hodala za Chanel i Versace, snimala naslovnice za najjače magazine, postala jedno od zaštitnih lica kuće Yves Saint Laurent.
Prije nego što je Victoria’s Secret show postao televizijski spektakl s krilima od tri metra i pop-zvijezdama na pisti, brend je identitet gradio kroz kataloge i klasične modne kampanje. Karen je bila i jedno od ključnih lica brenda Victoria’s Secret u tom periodu – uz Stephanie Seymour i Helenu Christensen – i jedna od “originalnih” VS anđela (iako formalna titula Angel dolazi nešto kasnije). U eri prije Instagrama, to je značilo globalnu prepoznatljivost, ali bez mogućnosti da sama kontroliraš svoju priču – i, nažalost, život.
U tom trenutku, Karen je bila oličenje “idealne” manekenke: profesionalna, diskretna, gotovo previše pristojna za industriju koja se oduvijek hranila moći. Njezina estetika bila je meka, ali sustav u kojem je radila bio je sve samo ne takav. Onda se dogodilo ono što je čini jednom od prvih velikih “whistleblowerica” modne industrije – i to mnogo prije nego što je #MeToo postao globalni pokret.
Godine 2001., tijekom gostovanja u francuskoj emisiji “Tout le monde en parle”, Karen je javno iznijela optužbe o seksualnom zlostavljanju i eksploataciji unutar modne i zabavne industrije. Spomenula je moćne ljude, uključujući i tadašnjeg šefa Elitea, Géralda Mariea (nekadašnjeg muža Linde Evangeliste), tvrdeći da je bila žrtva sustavnog zlostavljanja i manipulacije. Govorila je i o navodnim vezama visokopozicioniranih osoba s mrežama seksualne eksploatacije maloljetnica – tvrdnje koje su tada zvučale gotovo nevjerojatno, previše “teške” za televizijski prime time ranih dvijetisućitih.
PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE I DISKREDITACIJA
Reakcija je bila brutalna i bolno predvidljiva. Umjesto istrage, uslijedila je diskreditacija. Umjesto da dobije podršku, Karen Mulder dobila je etiketu nestabilnosti. Vrlo brzo je predstavljena kao osoba s ozbiljnim psihičkim problemima. Ubrzo nakon svog medijskog istupa završila je na psihijatrijskom liječenju u Francuskoj.
Prema dostupnim medijskim izvorima iz tog perioda, inicijalna hospitalizacija nije bila dobrovoljna u klasičnom smislu – intervenirali su liječnici i sud, procjenjujući da predstavlja opasnost za sebe. Sud joj je tada dodijelio i zakonskog skrbnika koji je privremeno upravljao njezinim financijama, što je dodatno pojačalo kut o “mentalnoj nestabilnosti”.
Stoji zabilježena činjenica da je zaista imala ozbiljne psihičke poteškoće (uključujući paranoične epizode i kasnije pokušaj suicida 2002.), ali i jeziva svijest o tome da je javnost instrumentalizirala tu dijagnozu kako bi se diskreditirale njezine optužbe.
Industrija je zatvorila redove. Mediji su se okrenuli senzacionalizmu. Priča je s jezivom lakoćom preusmjerena s “što je rekla?” na “je li ona uopće pri sebi?”.
To je obrazac koji danas lako prepoznajemo. Kada žena progovori prerano, prije nego što društvo odluči da je spremno slušati, njezina vjerodostojnost postaje meta. Karen nije imala kolektivnu podršku iza sebe. Nije imala društvene mreže. Nije imala pokret. Imala je samo vlastito iskustvo i platformu koja je u praksi bila samo nekoliko minuta televizijskog vremena.
Tek godinama kasnije, u kontekstu #MeToo vala i niza svjedočanstava drugih modela protiv istog Géralda Mariea, njezine riječi počele su se čitati drugačije. Ono što je 2001. zvučalo kao paranoja, 2020-ih je počelo zvučati kao upozorenje. Marie je kasnije suočen s višestrukim optužbama za silovanje i seksualno zlostavljanje od strane više bivših modela, što je otvorilo pitanje: što bi se dogodilo da je Karen tada bila shvaćena ozbiljno?
No šteta je već bila učinjena. Karenin profesionalni život praktički je nestao preko noći. Povukla se iz javnosti, njezina karijera nikada nije doživjela rehabilitaciju kakvu su imale neke druge supermodelice devedesetih. Dok su se druge vraćale na piste u nostalgičnim revijama i jubilejima kuća, Karen je ostala fusnota koja je ostala zarobljena u prošlosti i spominjana više kroz skandal nego kroz rad.
U tom smislu, Karen Mulder jest original whistleblower modne industrije. Ne zato što je bila prva žena koja je doživjela zlostavljanje, već zato što je bila jedna od prvih koja je to izgovorila javno, imenom i prezimenom, dok je sustav još bio potpuno nespreman na introspekciju. Zatim je platila cijenu koju danas daleko bolje razumijemo: profesionalnu izolaciju, javnu sramotu, institucionalno osporavanje mentalnog zdravlja.
Možda je najtragičnije upravo to što je Karen bila simbol savršene iluzije devedesetih – a kad je odlučila progovoriti o onome što se dešava iza kulisa, industrija ju je odbacila kao grešku u sustavu. Danas, kada retrospektivno romantiziramo eru supermodela, rijetko u tu sliku uključujemo i mehanizme moći koji su tu estetiku proizvodili, a za koje se nepobitno danas zna da su postojali.
Karen Mulder je bolni podsjetnik da glamur nikada nije bio neutralan i da nikada nije dolazio bez visoke cijene. I da istina, izrečena prerano, dolazi s cijenom koju plaća samo žrtva – dok sustav nastavlja dalje kao da se ništa nije dogodilo. Rekla sam milijun puta i reći ću još jednom, kada se ljudi čude pričama poput onih oko Weinsteina ili Epsteina, mene čudi samo to što se čude.