Dekada kao što su devedesete, pa ni search “standard ljepote devedesetih”, ne može se opisati jednom estetikom, još manje jednom rečenicom. Oštro je prelomljena negdje na polovini. Kraj osamdesetih prelio se i na njezin početak: beauty standarde oblikovali su supermodeli (čija je vladavina trajala otprilike od 1989. do 1994./95. godine). Drugu polovinu dekade obilježio je heroin chic i potpuno drugačija estetika za koju i dalje tvrdim da je kod nekih od nas kriva za opsesiju savršenstvom jer je to početak procesa u kojem se tijelo promatra kao aksesoar, umjesto kao nešto što oblačimo i dotjerujemo. Zato, kada kažemo devedesete, možemo zapravo misliti na dvije potpuno oprečne stvari i biti potpuno u pravu. To su i glamazonke i grunge. I danas se jednako referiramo i na jedne i na druge.

STANDARD LJEPOTE DEVEDESETE: SUPERMODELI VS. HEROIN CHIC
No, glamazons su sinonim za bouncy blowdries i MAC Spice olovku za usne. Standardi koje su postavljale, za razliku od heroin chic heroina, više su se odnosili upravo na šminku i frizuru, te ono što su nosile. Po koji video za vježbanje – naravno – i Cindy je bila odlična u tome. Ne znam kada ste posljednji put gledali njezine fitness videe. Bilo je to vrijeme njezine „MTV Style“ ere i braka s Richardom Gereom i u tadašnjem trenutku nisam bila posebno impresionirana.

Znate, malo sam parala nebo nosićem sa svojih dvanaest godina, a Cindy i Claudia mi nisu bile omiljene jer su mi bile „suviše komercijalne“, smijte mi se slobodno, smijem se i ja – i to naglas. Nedavno sam naletjela na „Shape Your Body“ i oduševila se! Možda je u pitanju čista nostalgija i zeitgeist, ali osim što je styling s.v.e. n.a. o.v.o.m. s.v.i.j.e.t.u., a fotografija izgleda kao da je potpisuje Herb Ritts, sam uvod kao da je skinut iz nekog body positivity manifesta.
U njemu Cindy priča o tome koliko se nesigurno osjeća u svojoj koži i koliko joj je vježba u tome pomogla. Najveće postignuće: djeluje iskreno. I odjednom, preko noći, volim Cindy koja mi kad sam bila mala nije bila favorit.
I to me dovodi do razgovora koji sam vodila s jednim urednikom u magazinu u vrijeme kada je Kaia Gerber tek počinjala svoju karijeru. Prokomentirala sam da izgleda premršavo i kao teen djevojčica koja još nema ženstvenosti u sebi, iako se vidi da će izrasti u ljepoticu poput svoje majke. Njegov odgovor je bio: „Ne lupetaj, nije premršava. Izgleda kao sasvim normalna modelica.“ Ostala sam preneražena. Kaia je u tom trenutku imala oko 16 godina i da, istina je da je izgledala kao mnoge druge manekenke – po tome što je izgledala kao dijete. U svjetlu Epsteinovih dosjea, što nam to govori o standardima koje muškarci smatraju normalnima, bilo da su ti muškarci straight ili gay? „Normalno“ je gurati ženski ideal djevojčice koja još nije ni punoljetna i izgleda starije u licu samo zato što iza nje stoji ozbiljan glam squad.

Da se razumijemo, supermodeli iz prve polovine devedesetih su sve samo ne standardne žene. I sama riječ supermodeli to govori. To su žene koje su svakako iznad prosjeka i po svojoj genetici i po tome kako su razmišljale i po tome koliko su bile spremne žrtvovati, koliko su imale smisla za biznis. Nijedna od njih nije uspjela stići tamo gdje je stigla samo zato što je bila lijepa. To su priče za malu djecu i predatorska linija koja se koristi kako bi se lijepe djevojke namamile u začarani krug.
No, iako ljepota nije bila presudna za njihov uspjeh – bile su nerealno lijepe. Da se kojim slučajem Cindy na sceni pojavila danas, ili samo pet-šest godina kasnije nego što jest, netko bi joj rekao da je debela – kao što sam sigurna da je njezina kći svjesna pa i dalje drži kilažu barem deset kilograma ispod svoje majke kada je bila njezinih godina.
SUPERMODELI I IDEAL KOJI JE DJELOMIČNO DOSTIŽAN
Svaka od supersa imala je noge iz vrata, izvajane butine i bokove, ramena i ruke s oblim i naglašenim mišićima. Imale su struk. Čak su im i šake bile prelijepe, sve do nokatnih pločica (sjetite se portreta u Jil Sander kampanji na kojem Linda trlja oko i bit će vam jasno o čemu govorim – ona ima nokatnu ploču koja je savršena).
Ponovit ću – njihov izgled nije imao nikakve veze s prosjekom, ali je bio nevjerojatno ženstven i, na jedan način, dijelom dostižan. Ok, nemate duge noge i visinu od 175+, ali bouncy blowdry i MAC Spice olovka za usne uvijek su tu, kao i frizer da vas ofarba poput Stephanie Saymour. Da, sa sobom su nosile spoj prirodne ljepote, ali i određene nadograđene artificijelnosti koja ih je činila na momente dostižnima. Igrale su i na kartu svojih „mana“ – Cindy je imala mladež, Linda kukast nos, primjerice. I nikada, ali nikada, nisu izgledale bolesno i neuhranjeno.

Prije nego što netko skoči na mene, znam da izgled i to kako se netko osjeća nisu ista stvar i da se ni po čemu ne moraju podudarati. Ali pogledajte većinu njih – Claudia, Cindy, Naomi, Eva, pa i Linda sa svojim pehom s estetskom procedurom – i danas djeluju kao stabilne, ostvarene žene. Povučene su iz osobnih skandala, vode živote po svojim pravilima i pojavljuju se kad požele i kad ih netko dovoljno plati. Ako to također nije ideal životne ljepote, ne znam što jest.
Kao mala, gutala sam editorijale i kampanje u kojima su se pojavljivale. Na neki način znala sam da su san i nisam ih očekivala u svom životu kada se probudim. No, nekako, baš kao i par Prada lucite štikli, tada su postale i do danas ostale parcijalna i, smijem čak reći, zdrava aspiracija. Ne unutarnji lom zato što nemam rebra kao Kate Moss, već nešto drugo: ljepota koja inspirira i poslije ovoliko godina.

Čak i oni koji nisu s desetak godina gledali supermodele iz devedesetih, danas ih vrte kao beskrajnu inspiraciju. I ne samo njih. Nedavno mi je iskočio neki video s dodjele Oscara 1990. Koji blast from the past. Najveći dojam – svi su različiti. Lijepi, da, ali različiti. Svatko ima svoju fizionomiju lica, netko je viši, netko niži, netko ima širi nos ili tanje usne.
Odjeća izgleda kao da su sami stajali pred ogledalom i birali što im se sviđa, kako im stoji i kako se u tome osjećaju. Iako sam sigurna da su Oscari uvijek bili izuzetno pretenciozna manifestacija, na uzvanicima se te 1990. to ne vidi koliko na samo jednoj današnjoj press turneji – da, mislim na „Orkanske visove“. O tome koliko je Carolyn Bessette-Kennedy danas u grotlu modnih „stručnjaka“ ne bih ni počinjala. No, da se kojim slučajem djevojka poput nje pojavila na sceni ove godine, vjerojatno bi je netko nazvao nekim pogrdnim imenom i savjetovao da sredi nos, podeblja obrve i kupi Dyson.
Standardi ljepote prve polovine devedesetih jesu bili fabricirani od strane industrije i svakako su bili naporni, ali nisu brisali individualnost na način na koji se to radi danas. Vjerojatno iz tog razloga ne možemo odvojiti oči od njih.