Nekoć davno, u vrijeme mog studiranja, ekstatično sam upijala sva sociološka istraživanja koja sam mogla čuti na fakultetskim predavanjima i pedantno ih pohranjivala u svoje mentalne foldere. Premda sam ih pospremala poprilično brižno, kao što kolekcionari u američkim filmovima čine s bejzbol karticama, i povremeno s njih otpuhivala prašinu prevrćući ih po mislima, većina ih je ipak nepovratno otplovila putevima zaborava. No neka su, ipak, zadržala barem obrise i, najvažnije, poantu.
Jedno od njih studija je o japanskim dječacima na pragu puberteta i njihovom poimanju ženskog tijela. U želji da doznaju koliko im je izloženost hiper-seksualiziranim likovima iz anima izobličilo realnost, istraživači su dječacima pokazivali fotografije stvarnih žena i pratili njihove reakcije. Umjesto crtanih likova sićušnog struka i bujnih grudi koje kipe iz preuskih košuljica, koje su navikli gledati i percipirati kao ideal-tipove, pokazali su im slike žena sa stvarnim tijelima, prirodnim poprsjem, ponešto sala na trbuhu i dlakama tamo gdje, jel’, dlake inače rastu, no nisu niti slutili da će za mnoge to biti poprilično burno iskustvo. Posve izbezumljeni tim prizorima, žmirili su i okretali glave, a neki navodno nisu mogli suspregnuti povraćanje. Kada je dotično istraživanje provedeno, nažalost, nisam uspjela doznati, no čula sam ga u vrijeme kada sam i sama bila poprilično zbunjena vlastitim odrazom u ogledalu i time koliko se ono razlikuje od prikaza ženskog tijela u magazinima koje bih povremeno listala. Bila sam, doduše, dovoljno odrasla da shvaćam kako većina žena ne izgleda poput onih na naslovnicama Voguea, no nije mi bilo niti na kraj pameti da bi nekom pubertetliji s drugog kraja planeta, pri pogledu na mene u gaćama, moglo pozliti. Osim toga, bila sam poprilično zaprepaštena spoznajom da slike koje gledamo mogu uopće toliko izmijeniti našu svijest i odmaknuti nas od stvarnosti da više nemamo pojma što je umjetno, a što prirodno. No, tko bi me krivio. Bilo je to vrijeme kada su društvene mreže još bile u povojima, nitko nije mario za filtere, a većina fotografija izgledala je kao da je snimljena mikrovalnom pećnicom. Nitko od nas nije imao pojma da nas mindset japanskih dječaraca čeka iz ugla.
Godinama kasnije razmahao se Instagram. Kraljevstvo fabricirane stvarnosti. Mjesto u kojem svi kreiraju svoje avatare, “bolje i ljepše” verzije sebe. Mjesto u kojem vladaju čela poravnata k’o aerodromske piste, gdje dlake imaju status endemske vrste, a naznake celulita moguće je pronaći samo u rijetkim objavama s body positivity hashtagom i opisom “zašto sam se usudila pokazati svoj celulit”. Ako nema objašnjenja, nema ni celulita. Želiš li ga pokazati, moraš se opravdati esejom od četiri kartice. Posve iskreno da vam kažem, to me više nimalo ne čudi. Rastužuje me, ali me ne čudi. Toliko smo navikli gledati svijet kroz filtere, da sve što ne mijenja stvarnost zahtjeva objašnjenje, opravdanje, gotovo pa ispriku. Zahtjeva da objasnite zašto ste se “usudili biti stvarni”. “Ispričavam se što remetim vašu distorziranu percepciju realnosti, ali evo vam malo stvarnog svijeta, ljudi ponekad nemaju glatka bedra, nadam se da ćete to moći podnijeti”. Da, malo karikiram, no to je to, čitate li između redaka. Malo po malo, Instagram je promijenio poimanje svijeta koje nosimo u našim glavama, baš kao što su japanskim klincima nekoć razmrdale anime.
Želite li dokaz toj tvrdnji, ne morate previše tražiti. Dovoljno je samo pogledati komentare ispod fotografije trudničkog trbuha koji je nedavno objavila Ashley Graham uz opis da njen suprug Justin smatra da njezine “strije izgledaju kao drvo života”. Srećom, prvo što ćete uočiti su poruke podrške, komplimenti i polje crvenih srdaca, no pogledate li pobliže brzo ćete primijetiti najezdu emotikona koji povraćaju i komentatore koji, eto tek tako, zaključuju kako je njezin trudnički trbuh sa strijama “odvratan” ili “prevelik” te “kako je mogla barem obrijati pazuhe”. Odjednom, tu je vojska ljudi s vodičem “Kako biti pravilno i lijepo trudan”. Osim estetičara koji upozoravaju prijestupnike da nisu zadovoljili “kriterije lijepog” i da bi bilo u redu “prilagoditi se pravilima”, tu su, naravno, i moralisti koji napominju da prikaz nagog i trudnog ženskog tijela nije primjeren te da vrijeđa moralne osjećaje internetskog puka. Sukladno vodiču, trudnice ne bi smjele biti gole jer golo žensko tijelo nije ništa drugo nego seksualni objekt, a trudnice su sveta, tiha i ponizna bića pa biti gola i trudna naprosto ne ide jedno s drugim.
No, više od toga da je “besramnica” (jedna je čak zgroženo napomenula i da joj nije jasno kako joj “muž dozvoljava da se slika na ovaj način” s dodatkom: “zar ti ništa nije sveto?”) smeta im što izlazi izvan gabarita “prihvatljivog prikaza trudnice” i to što je zanemarila svaku stavku iz gore spomenutog vodiča. Sudeći po svemu što sam pročitala u posljednjih par dana na profilu Ashley Graham, postoji moodboard za propisni prikaz trudnoće u javnosti – moraš biti slatka, nenametljiva i fotošopirana dovoljno da ne plašiš ljude. Ne previše. Ali dovoljno. Tek toliko da prikriješ celulit, podočnjake i strije jer se to “nikome ne gleda”. I da malo smanjiš taj trbuh ako je “prevelik”. Sve ostalo je neumjesno. Bože, koja shizofrena nakupina smo mi ljudi! Navikli smo gledati filterima ispeglane kože bez ijedne pore, podignute grudi i sužene strukove toliko da niti ne trepnemo, a kada nam se netko uprizori baš takav kakav jest, nagrađujemo ga emotikonima povraćanja i častimo riječima “odvratno” i “fuj” iako je sve ono što je prikazano posve normalno i prirodno. Zar stvarno niti u trudnoći ne možemo dobiti predah od tih sranja? Zar i tada trebamo izgledati kao voštane figure? Mogu li žene ikada odahnuti, a da im društvo svisoka ne govori što bi “morale”? Očito ne mogu.
Moram priznati da me fotografija trudne i gole Ashley Graham, stoga, neopisivo raduje. Raduje me zato što pršti samopouzdanjem. Raduje me što svoje strije ne skriva, premda bi društvo voljelo da ih sakrije. Dapače, ne samo da ih ne skriva nego ih i voli, svima u inat. Raduje me i to što ju naprosto zaboli dupe za pravila, za ćudoređe i glupe moodboarde koji nalažu što je “primjereno”, “ukusno” ili “lijepo”. A mislim da je upravo to ono što zgroženim komentatorima najviše smeta. Oni toga sigurno nisu svjesni, no ono što im diže živac je njezin bunt, provocira ih jer negdje duboko u sebi znaju da oni za njega nemaju hrabrosti. Smeta im to što si dopušta ono što mislimo da je rezervirano samo za “savršene”, premda “savršenih” nema. Boli ih jer su sami nesigurni. Instagram nam možda i jest izobličio pogled na svijet, no nama stvarnost ne smeta, nama smetaju oni kojima se živo jebe za sva ta pravila. Svi mi, na koncu konca, znamo kako izgledamo na Instagramu, a kako kad se skinemo pred ogledalom u kupaonici i oljuštimo sa sebe sve filtere. Ne smetaju nama ni “strije”, ni “prevelik” trbuh, ni kile “viška”, ni dlake ispod pazuha koje je zaboravila obrijati, jedino što nam smeta jest to što je sretna dok svi očekuju da takva “nesavršena” bude očajna. Društvu inficiranom pravilima i nedostižnim ideal-tipovima ne smeta ako nisi savršen, društvu smeta ako za ta pravila ne mariš.
