Na konferenciji za medije u Ministarstvu kulture i medija RH u Zagrebu premijerno je predstavljen projekt hrvatskog nastupa na 23. Milanskom trijenalu naslovljen „Mirror/Mirror“. Riječ je o prostornoj instalaciji koncipiranoj kao izlagački objekt za predstavljanje 7 projekata mladih hrvatskih arhitektica i arhitekata nagrađenih na 56. zagrebačkom salonu arhitekture i urbanizma.
Kustosi nastupa na ovogodišnjem Trijenalu su arhitekti Lea Pelivan i Toma Plejić, ujedno i selektori 56. zagrebačkog salona. Nacionalni izložbeni nastup Hrvatske na međunarodnoj izložbi koja se odvija pod temom „Unknown Unknowns. An Introduction to Mysteries” organiziraju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Udruženje hrvatskih arhitekata.
Instalacija „Mirror / Mirror“ zamišljena je kao sublimacija i prostorna redukcija izvorne izložbe 56. zagrebačkog salona, optimizirana za postavljanje u novom kontekstu. Autori/ice čiji su radovi uvršteni u izložbeni nastup prozvani su nadolazećim glasovima, a oni su Irena Bakić, Tajana Levojević, Rudolf Martinović, Studio JELO – Marta Lozo i Josip Jerković, Kristina Škrokov, Mirna Udovčić te Zrinka Visković.
Arhitektonski postav instalacije „Mirror / Mirror“ u prostorima Palazzo dell’Arte potpisuju Antun Sevšek i Damir Gamulin, autorski radovi nadolazaćih glasova reinterpretirani su u formu višeminutne repetitivne video izložbe autora Ivana Slipčevića, a prate jezvučni efekti autora Jakše Kalajžića.
Izjava kustosa Lee Pelivan i Tome Plejića: „Zatečeni u sumornom, bezstrasnom svijetu višetračnih autoputeva nakon pandemijskih lockdown-ova, nadolazeći glasovi prikazuju sedam urbanih arhitektonskih projekata koji ispituju dileme uporabe – zlouporabe – napuštanja – ponovnog korištenja – odbacivanja prostora, propitujući krajnje mogućnosti, uloge i granice suvremene arhitekture i urbanizma.“
Izjava autora postava Antuna Sevšeka i Damira Gamulina: „Organizirana kao konstrukt sazdan od ovješenih multimedijskih ravnina i reflektirajućih površina te izgrađena kao matrica velikoformatnih LCD ekrana, ova instalacija sažima postojeći izložbeni prostor, stvarajući prenaglašeno stanje gledanja i uranjajući posjetitelje u sveobuhvatnu baražu slika, zvukova i odraza. Međusobno povezani ekrani izgrađuju predimenzionirane arhitektonske prizore izuzetno visoke rezolucije, oblikujući prezasićeno i vibrantno komunikacijsko sučelje. Reducirana veličina same instalacije je tako kompenzirana intenzitetom konzumiranja prikazanog sadržaja, dok je nečitkost prikazanog totaliteta pojedinih radova ublažena povećanom jasnoćom i veličinom izdvojenih detalja.“
