Već danima uplašeno buljim u tu sitnu boricu koja mi se, takoreći preko noći, naselila u donji kut usne. Što ju duže, češće i studioznije promatram, djeluje mi sve dubljom i većom i više nisam sigurna jel’ to bora ili mrlja ili možda oboje. “Progutaj ovo, ti nišni multifunkcionalni serume od ekstrakata ručno branih bobica s obronaka Tibeta”, pomislim cinično dok mi se glavom petljaju misli o skromnim dosezima svih kozmetičkih preparata koje sam dosad u sebe utrljala. I dok se moj unutrašnji narator bespoštedno razbacuje prcevima, ne prođe niti par sekundi, a ja si na vrh prsta istisnem mikrodozu magičnog pripravka i utapkavam ga kao da nervozno stišćem gumb za otvaranje vrata u tramvaju. “Što ga više i češće tapkam, to će prije nestat'”, mislim si naivno.
Negdje duboko u sebi, a možda i ne toliko duboko, znam da jebeni serum od ljekovitih bobica po kojima su pišali snježni leopardi protiv boromrlje nema apsolutno nikakve šanse. Znam da će boromrlja tu ostati zauvijek, kao i sve drugo što se do moje trideset i sedme dosad zgužvalo, rastegnulo, namreškalo, ofarbalo i objesilo. Kozmetička industrija je skoro k’o politika. Puno toga obeća, gotovo ništa ne ispuni. No, svejedno joj se uvijek vratim po neku novu dozu nade. A nema što nisam probala, niacinamid, retinol u studiozno proučenim postotcima, vitamin C, neke mini vibratore kojima si drndaš po čelu, pa neko kamenje iz Anda staro pet milijuna godina, maske od lave s Islanda, eterična ulja, serume iz testisa endemskih životinja koji rosnim proljetnim livadama pasu samo vrlo rijetke biljke (OK, ovo nisam, al’ sigurno postoji)… Tko zna, možda mi ovog puta nisu prodali “muda pod bubrege”. Brinuti o koži je dobrodošlo, da se razumijemo, no čuda se, nažalost, ne događaju, koliko god mi to silno željeli. A sasvim sam sigurna da na toj “vjeri u čuda” industrija ljepote i živi, i to jako dobro, iako ti s vremenom postane jasno da je jedini put do sreće, kako bi rekla moja mudra kolegica, radikalno prihvaćanje. No, zašto je radikalno prihvaćanje tako prokleto teško? I zašto tu jednu, realno sićušnu boru ili mrlju ili oboje, uopće treba “ispravljati”? Što mi fali ako ju naprosto ostavim na miru? Fali li mi išta?
Za razliku od nesmiljenih odraza u ogledalu, na Instagramu svi izgledaju savršeno. Svi starimo, osim na Instagramu, tamo nitko ne stari. Tamo smo svi vječito mladi. Svi izgledaju kao da se kupaju u prepeličjem mlijeku i umjesto vode piju samo kolagen. Skupa sa mnom. U tom čudesnom paralelnom svemiru boromrlja ne postoji, a lice mi je glatkije, zategnutije i rumenije nego kad sam imala četiri godine. Ali to ustvari uopće nisam ja. To je neki avatar koji na mene samo podsjeća, neka voštana figura izmodelirana ručicama tehnologije stvorena da bismo pobijedili nemilosrdan protok vremena. Pošast općeprihvaćenosti filtera, FaceApp-ova i drugih “estetskih” korektora je tolika da, ako nekoga ne vidiš mjesecima, više ne znaš kako stvarno izgleda. U općoj ljudskoj težnji da izgledamo kao najbolje verzije “sebe”, malo je tko imun na te brze i naoko benigne korekcije.
Beyoncé s 41 izgleda kao da je maturantica, Salma Hayek si je s 56 “skinula” s lica barem dva dobra desetljeća, a Madonna na fotki s Michaelom Jacksonom, provučenoj kroz sto filtera, izgleda k’o Marilyn Monroe u najboljim danima. Ili, preciznije rečeno, kao Marilyn s FaceApp-om. Kada bolje razmislim, zahvaljujući filterima svi izgledamo nekako isto, s istim uskim nosićima, podignutim obrazima i kožom bez pora i bora, punim usnama i zubima koji su toliko bijeli da ih možeš gledat samo kroz zatamnjena stakla. Mediji su tom fenomenu skovali i ime. Insta Face. Termin je to koji označava poplavu lica s istim značajkama i manjkom autentičnosti. Kad bolje razmislim, čak niti ne izgledamo mlađe, jer tako nismo izgledali niti kad smo bili mladi, izgledamo kao humanoidni kiborzi. Svojevoljno smo uzeli u zadatak da distorziramo realnost. I to nam je okej.
Više nego li ikada prije priča se o dostojanstvenom starenju, a starenja se, kao zlokobnog podsjetnika na nemilosrdan protok vremena, vjerojatno plašimo i više nego smrti same. Kultura savršenstva svoje je prstiće umiješala u svaku našu misao. Savršenstvom smo toliko indoktrinirani da, čak i kad se odvažimo biti prirodni, tu prirodnost “moramo” opravdati i objasniti. Kako i ne bi? Živimo u društvu u kojem se (ženska) ljepota i mladost cijene više od bilo koje druge vrijednosti. Svoj smo fokus okrenuli na ono vanjsko, na prezentaciju, na brze informacije. No, možda je to uvijek bilo tako samo danas imamo više opcija da tu neželjenu realnost promijenimo. Možda je taština naprosto ugrađena negdje u dubini ljudske biti. I dvoranski su slikari vješto preskakali boromrlje na portretima vojvotkinja, fotografije u magazinima se masovno uljepšavaju otkako je Photoshopa (uz to da se retuširalo i ranije), a o čudesima kojima smo izlagali svoja tijela kako bi se barem donekle približile idealima bolje je i ne počinjati.
Možda je ta težnja da izgledamo kao “najbolje verzije sebe” nerazdvojivi dio ljudskog bića s kojim se svaka individua zasebno treba izboriti kada se pogleda u ogledalo i uoči znakove prolaznosti. Tu taštinu, svoju i tuđu, danas lakše uočavamo jer nam je tu, ravno pred očima. Dovoljno je samo prošetati Instagramom. Sasvim je sigurno da živimo u nekoj čudnoj kolektivnoj amneziji, s prešutnim dogovorom da nitko nikoga neće odati i reći: “To nisi ti, to je tvoj FaceApp”.
Iako svi itekako dobro znamo da to nismo mi, nego naši superzgodni popeglani avatari, no to na koncu niti nije poanta. Glavno pitanje je zašto se stvarnosti toliko prokleto užasavamo? Zašto sami sebe sabotiramo u jednom posve prirodnom i neizbježnom procesu kao što je starenje? I zašto si trošimo dragocjeno vrijeme pokušavajući ga zaustaviti? Ta paranoja oko proteka vremena unaprijed je izgubljena bitka. No, možda je ljudski, baš kao što je riječ i o smrti, misliti negdje duboko u sebi, da se ta neminovnost života događa samo drugima.
Oslobođenje se, na koncu, zbilja krije u prihvaćanju.
