Otkako je odjeće i klasnih razlika, bez obzira na hirovitu promjenjivost trendova, uvijek postoji više ili manje očito razgraničenje između onih koji su imućni i oni koji to nisu. Kodovi u odijevanju svojstveni pojedinim grupama jasno komuniciraju pripadnost, a osim društvenog statusa progovaraju i o stilu života koji vodimo. Nekoliko stoljeća unatrag to razgraničenje bilo je mnogo očitije nego danas. Dokone dame šepurile su se dvorovima i satima sjedile u salonu za ćakulu ispijajući čajeve iz porculanskih šalica u haljinama koje su nepraktične za bilo što drugo osim salonske ćakule i ispijanje čajeva, dok ženama iz nižih klasa njihov ekonomski status, ali i životna realnost nisu dopuštali da nose tako lijepu ali nefunkcionalnu odjeću. Korzeti i slojevi podsuknji nisu dolazili u obzir, a u nekim periodima povijesti ih je od “oponašanja bogatih” odvraćao i zakon koji je zabranjivao da “preuzimaju status koji im ne pripada”.
Sveti kodovi luksuza ostali su nepoljuljani sve do sredine 19. stoljeća kada je šivaća mašina počela ulaziti u masovniju upotrebu. Ugledajući se na dame iz visokog društva, čijem su statusu i stilu težile, i ostale su žene nastojale rekreirati kodove lijepog odijevanja. To je, naravno, potaknulo promjene u modi viših klasa koje su tražile kako će se distancirati od mainstreama pa su uvijek nastojale odgovoriti uvodeći suptilne razlike. Ako parafraziramo poznati modni naputak u “dress for the life you want, not the life you have”, čini se da čovječanstvo ima poprilično mnogo staža u kostimiranju, a “oponašanje imućnih” disciplina je koja nikada ne izlazi iz trenda.
Nećemo previše rovariti po psihologiji, no imamo li na umu da je u ljudskoj prirodi vječito težiti nečem višem, ne čudi nimalo da je čovjek tu aspiraciju ugradio i u odjeću koju nosi. Na koncu konca, odjeća je uvijek bila i bit će statusni simbol koji komunicira ili težnje ili pripadnost. Dok će jedni tim simbolima odašiljati poruku o svojoj superiornosti, drugi će te simbole koristiti da im se približe.
Sve to možemo primijeniti i na trendove koji nam okupiraju pažnju posljednjih mjeseci. Osim ako ste se zavukli u neku jazbinu ili osamljenu kolibu bez struje i interneta, vjerojatno vam već na uši izlaze termini “tihi luksuz”, “pritajeno bogatstvo”, “old money” estetika i frazetine kao što su “novac priča, bogatstvo šapuće”. Ne postoji vjerojatno niti jedan modni magazin na svijetu koji o “tihom luksuzu” nije napisao nekolicinu članaka. Trend se iz mode u međuvremenu prelio i na nokte, šminku, kosu i koješta, te je samo pitanje vremena kad ćemo ga ugledati kao etiketu na deterdžentima i bočicama izvorske vode. No, unatoč svemu napisanome, i dalje nije posve jasno o čemu je točno riječ.
Elle je tihi luksuz nazvao “minimalizmom novog doba”, Vogue ga je opisao “manje strogim od minimalizma, ali dotjeranijim od normcorea”, a Hypebeast se pitao “je li tihi luksuz iz mode isisao svu zabavu?” navodeći, pomalo sarkastično, kako nastojimo oponašati ljude koji nose basic odjeću jer “ustvari nemaju ukusa”. Iz kuta estetike gledano, trend “tihog luksuza” se zbilja doima kao nova marketinška ambalaža za minimalizam. No, svejedno, čini mi se da u njegovoj primamljivosti postoji još nešto mnogo dublje.
Stavljajući u fokus visokokvalitetne tkanine, majstorstvo izrade i (skrivene) etikete modnih kuća bogatog nasljeđa te odbacujući logomaniju kao “glasni”, “vulgarni” luksuz, “pritajeno bogatstvo” počiva na ideji da se vrijednost odjeće krije u njezinoj kvaliteti, a ne u njezinoj razmetljivoj vanjštini. Odjeća je to koja, unatoč tome što je napravljena od najfinijeg kašmira, svile ili vune divlje južnoameričke deve, izgleda sofisticirano u svojoj jednostavnosti i najčešće vrlo nenametljivoj paleti, ali unatoč tome što “prostom” oku djeluje “obično”, ipak u sebi sadrži kodove luksuza prepoznatljive onima koji pripadaju klasi prljavo bogatih. I OK, bogatuni se tako odijevaju već godinama, no zašto se taj fenomen prelio na mainstream upravo sada? Estetika pritajenog luksuza stil je koji negira trendove (jer ga oni, kao previše prizemni i nedovoljno diskretni, ne zanimaju), no svejedno je uspio postati trendom.
Kako je to moguće? Pogledamo li pobliže, riječ je o vrlo sličnom fenomenu s početka priče. Ono što danas nazivamo “tihim luksuzom” u kontekstu trenda ustvari je tek kostim koji nas odijeva u nekog “bogatijeg i uspješnijeg”. Ono što nosi 1% super-bogatih srednjoj klasi uvijek će biti nedostižno, koliko god ona to silno nastojala oponašati. Definicija luksuza uvijek će se mijenjati kako bi zadržala ekskluzivni odnos s višom klasom, a oni drugi samo će nastojati interpretirati kodove tog luksuza bez da mu se ikada istinski približe. I upravo u tome leži čitav paradoks. Osim ako se stvarno ne kupaš u lovi, u “tihom luksuzu” ne postoji baš ništa “tiho” jer taj “kostim” ima smisla jedino ako komunicira poruku o statusu i ako je, na koncu, opet razmetljiv i očit, a ne “pritajen”.
Fenomen “tihog luksuza”, stoga, ima ustvari poprilično malo veze s estetikom, a mnogo više s težnjom, sa željom za pripadanjem nečem “boljem”, nečem nedostižnom, s bijegom od realnosti koja je sve samo ne “luksuzna”. Ne čudi također niti to da se trend rasplamsao upravo sada, s globalnom ekonomskom krizom na pomolu i cijenama svakodnevnog života koji probijaju plafone na tjednoj bazi.
Fetišizacija bogatstva i lagodnog života koji s njime, vjerujemo, dolazi, posebno jača upravo u krizama kada se društvene nejednakosti produbljuju. Moda je oduvijek ogledalo naše stvarnosti, odraz društvenih okolnosti i duha vremena u kojem živimo, ali i preslika naših težnji, vrijednosti i prioriteta.
Fenomen “tihog luksuza” koji se razmahao upravo sada stoga je tek odraz idoliziranja i romantiziranja jednog nedostižnog lifestyle, a ono što mi “obični smrtnici” možemo rekreirati tek je kostim za bijeg od realnosti koja ne izgleda nimalo svijetlo.
