Uputite li se, nekim slučajem, na putovanje vijugavim cestama virtualnog nam svemira u nadi da ćete pronaći ponešto o zbivanjima unutar ikonične francuske kuće Givenchy, vrlo ćete vjerojatno naići na jedno uobičajeno pitanje: “Postoji li još Givenchy?”. To je, naime, jedno od najčešćih pitanja koje zainteresirana modna publika postavlja popularnoj internetskoj tražilici.
Premda ljudi na Googleu, opće je poznato, ne prezaju pred postavljanjem najbizarnijih pitanja i ne treba ih u toj aktivnosti shvaćati suviše ozbiljno, poprilično je značajno to što povelik broj korisnika interneta zanima radi li još Givenchy ili se možda, bez ikakve pompe, ugasio. Odgovor je, dakako, potvrdan. Otkako je kuću, još davne 1952. godine, na noge osovio Hubert de Givenchy, brend je prošao kroz mnoge faze i turbulencije, no i dalje živi na luksuznoj modnoj karti. O čemu je onda riječ?
Zašto je Givenchy odmaknuo toliko daleko od radara da se mnogima čini da ga, naprosto, više nema?
Prije svega nekoliko dana, početkom prosinca, u modnim je medijima osvanula vijest da britanski dizajner Matthew Williams napušta poziciju kreativnog direktora kuće. Tu ulogu, koju je sam nazvao “ispunjenjem životnog sna”, preuzeo je, naime, u vrlo izazovnom periodu pandemije 2020. godine, nakon što je Givenchy napustila Clare Waight Keller koja je, na istom mjestu, također provela tri godine. Iako razlog Williamsova odlaska nije jasan (niti su ga dizajner ili LVMH javno komunicirali) neka su od nagađanja, jasno, vezana uz to da prodaja nije ispunila očekivanja, a druga da se dizajner želi ozbiljnije posvetiti vlastitom brendu 1017 Alyx 9SM koji je nedavno dobio financijsku injekciju od strane hongkonškog poduzetnika Adriena Chenga.
I dok se modna svita bavi uobičajenim pitanjima o tome tko će ga zamijeniti u vrućem stolcu (a već se u kuloarima spominju imena poput Grace Wales Bonner i Sarah Burton, pa čak i Alessandra Michelea), osnovno je pitanje, bez obzira na ispražnjenu poziciju, je li se Givenchy negdje putem pogubio?
U vrijeme kada je imenovan, a streetwear je žario i palio svjetskom modnom scenom, mediji su pisali kako je Williamsova osnovna uloga da “pomladi” brend i učini ga zanimljivijim mlađim generacijama. Namjera LVMH-a je, navodno, bilo kreirati protutežu hypeu koji je oko Keringove Balenciage tada kreirao Demna Gvasalia. Premda je diskutabilno trebaju li svi luksuzni modni brendovi pokušavati zajahati val hypea (posebno ako je taj hype daleko od njihove estetike), logično je da su za ispunjenje tog cilja odabrali nekog poput Williamsa.
Iako Williams nema formalno modno obrazovanje, prije nego li je stigao za kormilo Givenchyja dobrano je napunio portfolio suradnjama s velikim imenima, Kanyeom Westom i Lady Gagom, a svakako je u “računici” bila zanimljiva i njegova povezanost s DJ kolektivom Been Trill koji je činio sa streetwear ikonama poput Herona Prestona i Virgila Abloha. Godine 2015. pokrenuo je i vlastiti brend 1017 Alyx 9SM koji se, zasnovan na temeljima skate, punk i clubbing supkulture, oslanjao na inovativan dizajn streetwear mode umotan u plašt luksuza.
Williams je entuzijastično prionuo na posao, u kreiranju kolekcija često je posezao u arhivu i davao joj suvremeni pečat, no reakcije oko njegovih modnih ostvarenja bile su podijeljene. Često se znalo čuti kako je Givenchy postao simbiozom “estetike iz zlatne ere Riccarda Tiscija, Balenciage i streetweara”, a modna kritičarka New York Timesa Vanessa Friedman svojevremeno je napisala da je nakon godinu dana Williamsova rada u kući “još nejasno što je njegov Givenchy”.
Bilo bi nepošteno reći da Williams u tri godine rada u Givenchyju nije imao sjajnih momenata. Shark Lock čizme i Voyou torba zasigurno će ostati upamćeni kao neki od ikoničnih komada s Givenchy potpisom. No, čini se da njihova popularnost nije bila dovoljna. Također, nisam sigurna da za trenutni status brenda treba kriviti samo Williamsa. Otkad je imenovan, 2020. godine, vremena su se dramatično promijenila. Ono što je nekoć, prije samo tri godine, generiralo hype, više to ne čini u tolikoj mjeri.
Također, pitanje je je li Williams uopće bio dobar odabir u startu, baš kao i plan da se krene u osvajanje novčanika Generacije Z. Ono što se na koncu, pretpostavljam, dogodilo jest da Givenchy nije uspio pridobiti novu, mlađu publiku, a staroj, odgojenoj na estetici Riccarda Tiscija, postao je dalek i nezanimljiv. Ne znam. Možda je upravo Givenchy pravi primjer toga da ne treba pošto poto pokušavati zajahati val onoga što voli mainstream, već nastojati ostati vjeran svom DNA i autentičan, što god to u današnjem vremenu značilo.
A možda nekome samo treba malo više vremena da pronađe svoj potpis i razvije se u dizajnera po kojem ćemo pamtiti čitavu eru jedne modne kuće. Problem je u tome da današnje modne mašine za traženje nemaju vremena. Jednostavnije im je reći: Hvala, idući!
