Bila su to sjajna vremena. Čim bi ulice preplavio miris klinčića i kuhanog vina, gradske lampe nakinđurio tradicionalni blagdanski kič, a u ruci se, negdje oko podne, zaljuljao prvi gin tonic, na valu neumornog entuzijazma zakotrljala bi se i sezona maratonskih prosinačkih slavlja. Zdravice s uredskim kolegama, zakuske s poslovnim partnerima, festivali zračnih poljubaca i neprimjerenih razgovora, tulumi u srijedu predvečer koji bi se prelili na četvrtak ujutro, Badnjaci “kod Njegovih”, bespoštedne sesije ručkova i kuckanja čašama, ispraćaji i dočeci. Pod treperavim svjetlima blagdanskih ukrasa svi su izgledali besprijekorno. Na modnoj pisti zvanoj prosinac, uz kilometre baršuna i kanistere šljokica, izmjenjivale su se haljine kao da je smrtni grijeh dva put navuć’ istu, a lukavi SALE mamio nas je da nemilice pustošimo vješalice uz dobru staru mantru “dobro smo prošli”.
Niti u pretpandemijskoj eri, a posebno sada, nisam bila pobornik mahnitog haračenja po dućanima i gomilanja odjeće “za jedno nošenje”. No, svjesna da živimo u nezasitnom i površnom konzumerističkom društvu u kojem se spram odjeće odnosimo kao prema jednokratnim plastičnim vrećicama, a nošenje iste haljine znači kockanje s društvenim statusom, bilo mi je jasno da brendovi pohlepno podmazuju sustav beskonačnom produkcijom trendova i tonama, gotovo bezvrijedne, odjeće. Od prošlogodišnjih blagdana do danas svijet se okrenuo naglavačke, gužve na ulicama, razuzdani tulumi srijedom, grljenje i zdravice zvuče kao relikvija nekih davnih vremena, a sandale u cipelarnicima, ispod prsta prašine, podsjećaju na arheološke iskopine.
Sve se promijenilo, čini se, osim izloga nekih brendova. U njima i dalje, kao da pate od amnezije, stoje večernje haljine s dubokim rasporcima, kilometri baršuna i kanisteri šljokica. U vremenima kada su društvene interakcije svede na minimum, nemoguće je ne pitati se: zašto? Tko će to sve kupiti? Naravno, nećemo od sada do zauvijek živjeti samo u trenirkama, no gdje bismo točno trebali nositi sve te party haljine koje sada strpljivo vise na vješalicama? Možda, jasno, među nama koji ne izlazimo iz sponzorskih T-shirta, postoji i pokoja Alexis koja će za blagdansko paradiranje dnevnom sobom nataknuti štiklu i navući blještavu haljinu, no čak niti ona neće promijeniti 17 svečanih outifta kao što je možda običavala proteklih godina. Pa dobro, što ćemo onda sa svim tim haljinama?
Ponudu, po dobrom starom pravilu, oblikuje potražnja, a pandemija, ruku na srce, nije od jučer. Stoga je poprilično teško za povjerovati da se fast fashion brendovi, koji inače brzinom treptaja “skidaju” trendove i štancaju kolekcije u suludom tempu, nisu stigli prilagoditi novoj situaciji. Postoji mogućnost da su sve te party opravice isproducirane na valu nekog neobjašnjivog i naivnog optimizma po kojem će se na božićno jutro dogoditi čudo i virusa više neće biti, no i u to objašnjenje teško je vjerovati. Malo je vjerojatno, također, i da sve te party haljine strpljivo leže u skladištima od prošle zime. Na koncu konca, životni vijek high street kolekcija kraći je od nekih lockdowna. Ovo su trebala biti dva najlukrativnija mjeseca za high street, no ovih će blagdana, čini se, vladati APP mantra iliti “ako se proda, proda”. Brendovi će se pritom služiti svim mogućim marketinškim alatima, od dobrih starih popusta, pa popusta na popuste, transferima odjeće na druga tržišta gdje će “proći bolje”, bit će tu i strategija “tri za dva” i sličnih znanih nam taktika, naravno.
No, svim tim trgovačkim mamcima unatoč, ne mogu se oteti dojmu da će ova sezona stvoriti novu pandemiju – onu tekstilnog otpada.
Lockdown simo, lockdown tamo, i nemoguće se ne pitati što će se dogoditi sa svim tim neprodanim haljinama? Proizvoditi nešto što se ne prodaje zvuči u najmanju ruku kao da i sami brendovi svoju robu tretiraju kao bezvrijednu. Hoće li ju čuvati za iduće blagdane? Moš mislit, do tada će za nju, i brendovi i kupci, mariti kao za lanjski snijeg, na tapetu će doći neki drugi trendovi, a nove će se odjeće u skladištima nagomilati toliko da za staru sigurno neće biti mjesta.
Dobro je poznato da high street brendovi ne vole priznati kako su do grla uronjeni u hiperprodukciju, a odgovor na pitanje “što pobogu rade sa svim tim viškovima?” strože je čuvana tajna od tajne Svetog grala. Veliki brendovi brze mode leže na milijardama dolara neprodane odjeće. No, ona neće samo tako nestati, a nova roba neumorno pristiže. Kako bi doznala što rade sa svim tim silnim viškovima koji se ne uspiju prodati čak niti tijekom sezone najbrutalnijih popusta, novinarka Belfast Telegrapha kontaktirala je glasnogovornike najvećih svjetskih high street brendova. Svi su joj ponudili, manje više, isti odgovor: “Nastojimo držati produkciju na održivoj razini, ono što ostane prodamo na rasprodajama ili na tržištima s drugačijom potražnjom, a ono što i nakon svega toga ostane doniramo u dobrotvorne svrhe ili organizacijama koje se bave reciklažom”. Niti riječi o zatrpavanju deponija tekstilnim otpadom, spaljivanju i sličnim metodama. Čudno je to, otpada ima svakim danom sve više, a nitko ništa ne baca. Naravno, bilo bi iluzorno očekivati da će glasnogovornici koji pedantno brinu za imidž istovariti u javnost sav balast sumnjivih poslovnih praksi. Nitko ne želi biti bad guy niti želi okaljati ugled firme koja ga plaća tako da mi se ponuđeni odgovori čine, najblaže rečeno, polovični. OK, možemo čak i povjerovati u teoriju da su raznim algoritmima shvatili što prolazi, čega treba proizvesti manje, a čega više, no i dalje nije jasno čemu sve te blagdanske haljine u vrijeme kad su blagdani, ajmo reć’, otkazani?
U vremenu kad ne možeš mrdnut iz stana, a čak i da možeš nemaš baš kamo, malo tko će se ovih blagdana presvlačiti k’o Beyonce na turneji, haračiti po vješalicama i gomilati u ormaru haljine po principu “nek se nađe”. Možda griješim dušu, i nadam se da je tako, no čini se da ćemo ovog Božića na poklon, povrh pandemije koronavirusa, dobiti i pandemiju novog smeća. Ovo koje smo imali do sada, izgleda, nije bilo dovoljno.
