Nikad nisam bila za novogodišnje rezolucije. Taj famozni 1. siječanj u mojoj glavi i dalje znači daleko manje od 1. rujna (što je, možda, pitanje za moju terapeutkinju, ali što sad). Tako ni ovaj dry January zapravo nije osmišljen kao takav. Da budem iskrena, ni te riječi mi nisu pale na pamet dok nisam spomenula da bih možda mogla napisati nešto o tome kako sam silom prilika promijenila neke navike, a Jelena izgovorila trendi naziv.
VOLIM ALKOHOL. POSEBNO VOLIM VISKI I PROSECCO (ovisno OD GODIŠNJEG DOBA). I, DA, NAMjERNO SAM BAŠ OVE REČENICE STAVILA U POSEBAN PASUS.
Iako ja volim alkohol, moja koža ga ne voli. Kada sam bila mala, primijetila sam da se tati zacrveni obraz uvijek na istom mjestu, nakon samo nekoliko gutljaja. Ličim na tatu po mnogim stvarima. Između ostalog i po tome da dobro podnosim piće, i po tome da pijem povremeno, ali da se ne opijam (mislim da ga nikada nisam vidjela “pijanog” iako su ljeti u kući uvijek u frižideru bili roze i pivo). Nažalost, ličim i po tom prokletom crvenilu, ali sam ja genetski “pojačan model” kod kojeg se to obično crvenilo prije koju godinu razvilo u full blown rozaceju. Dakle, jedna ili dvije čaše su sasvim dovoljne da se ne-baš-tako-ljupko zarumenim.
Naravno da zbog toga nisam prestala piti alkohol, ali kako često spontano prođe i po 2, 3 tjedna da ne popijem ništa, nisam to nikad smatrala nečim čime bi se trebala baviti. Na kraju krajeva i to moje lice puno burnije reagira na sir ili ne daj bože McDonald’s od kojeg se ujutro ne samo crvenim već i probudim s bubuljicama koje nikad u životu nisam imala.
Ipak, prosinac je bio paklen. Količina posla i količina evenata (koji također spadaju u posao) ostavili su ozbiljan trag na mom licu, ali i općem osjećaju. Kada su se stvari stišale, praktično od 1. ili 2. siječnja jednostavno sam izbacila sve ono što znam da mi ne odgovara, ne zbog simbolike datuma već zbog toga što sam se, preko noći, našla u miru. Alkohol mi čak i nije bio prioritet na toj listi – gore pomenuti sir mi izaziva apstinencijalne krize, ne viski. Ali nekako se potrefilo da sam u tom zatišju nakon ludnice izbacila i njega.
jesam li DOŽIVjELA PROSVjETLJENJE? jesu li MOJI PROBLEMI S KOŽOM NAKON NEKOLIKO DANA, tjedana, ČITAVOG MjESECA, NESTALI KAO RUKOM ODNEŠENI? NE, NE I NE.
Kao prvo, moram vam reći da sam se osjećala bolje ali to nije nikakvo čudo kad čovjek počne dobro spavati i kad se počne hraniti kako mu odgovara. Nemam nikakvu namjeru da vam prosipam kojekakve metafizičke tvrdnje o povezanosti duha i tijela. Osjećam se bolje i točka, ali to ne znači da se osjećam kao druga osoba.
Što se prehrane tiče, imala sam i, i dalje imam pomoć, ali o tome ću posebno. Ne radi se o dijeti niti tjelesnoj metamorfozi iz koje treba da se iz nabundane svilene bube pretvorim u vilinog konjica.
Vrlo dobro znamo, i vi i ja, da su i krupne promjene “lake” na nekoliko tjedana, pogotovo kad vas drži adrenalin. Kada sam se vratila u “normalno” stanje nakon praznika, pitala sam se hoće li mi (nešto) smireni obrazi i generalno dobar osjećaj biti dovoljni da se držim onoga što mi odgovara. Ispalo je da je pravi odgovor u tome da se ne razmišlja pretjerano, nego da se samo radi. Krenula su ponovna motanja po gradu.
U IZLASCIMA I NA VEČERAMA SAM POČELA piti LIMUNADU. NA GENIJALAN PRijEDLOG JOŠ GENIJALNIJE PRIJATELJICE (HVALA, IVA) TU LIMUNADU PIJEM IZ VINSKE ČAŠE. ISPADA DA JE ČAŠA VIŠE OD POLA DOŽIVLJAJA. ŽIViO PLACEBO!
Čaj umjesto viskija u kristalnoj čaši stvarno ne dolazi u obzir. Smijem se samoj sebi i razmišljam bi li pila sok od borovnice da kojim čudom obično pijem crno vino (koje ne podnosim).
Nisam ni primijetila da sam na limunadi pregurala siječanj i skoro cijelu veljaču, a nije da nisam micala od kuće. Nije mi truba kad drugi za istim stolom piju (kažem vam, čaša je čudo!), nije mi ni manje zabavno niti sam počela ranije odlaziti kući ako mi se ne ide. Večere, ćakulanje ili cerekanje jednako su dobri s i bez alkohola. Za velike tulume ne mogu garantirati jer nisam bila niti na jednom u posljednja dva mjeseca, ali nekako mislim da bi to već bila druga priča. Obrazi su mi definitivno bolji bez alkohola, to potpisujem.
A ONDA SAM NA PROMOCIJI KOLEKCIJE KOJU SU ZA GIR NAPRAVILI SAŠA I MARKO (ČITAJ: MATES) POPILA DVA KOKTELA.
Lažem, koktela je bilo tri. I naravno da su u pitanju bili viski-kokteli.
Što se dogodilo? Suštinski, ništa. Istina, napila sam se kao da sam popila daleko više, valjda zato što sam izgubila kondiciju. Drastična i potpuno očekivana razlika u odnosu na to kako na mene inače djeluje alkohol. Odmah sam osjetila da mi obrazi gore što je dokazao i jedan pogled u ogledalo. Osim toga, od sljedećeg jutra, sve je bilo po starom. Obrazi mi nisu bili crveniji, glava me nije boljela, nisam bila umorna (a i fakat je da sam baš dobro odspavala). Život je bio isti.
Armagedon je izostao.
Dakle, s ili bez (umjerene količine) alkohola, za mene nema neke razlike. A vi radite kako vam je volja.
