Ekipa iz Sheina vjerojatno zadovoljno trlja ruke jer se pažnja prebacila s njihovih nehumanih uvjeta na stup francuske mode, otmjenu kuću koja je as posh as it gets. Bernard Arnault je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i sumnjam da će ga ove optužbe vratiti par mjesta unazad. Uostalom, nije za vraga da već desetljećima nosi nadimak vuk u kaputu od kašmira. Čovjek nije od jučer i nije napravio carstvo jer mu se posrećilo. Sjetite se samo onog pokušaja preuzimanja Guccija kada je Tom Ford bio najveća dizajnerska zvijezda u usponu. Bernard Arnault je sila s kojom se treba računati još godinama dok u potpunosti ne preda posao svojim nasljednicima. Pa ipak, Dior je brend koji Arnault obožava i koji je često nazivan draguljem u kruni LVMH-a. Stoga je ova priča pomalo “nezgodna” za vodstvo brenda, ali i za kupce.
Kako Dior i ostali brendovi prodaju luksuz?
Kad kupujete komad koji košta kao manji automobil srednje kategorije logično je da vjerujete da u rukama imate majstorsko djelo. Logično je, jer što bi pobogu opravdalo cijenu ako ne umijeće izrade i ime koje stoji iza njega. E pa razmislite ponovo. Onim ženama koje su u Dioru potrošile tisuće eura nije svejedno. Pokazat će vam to komentari na društvenim mrežama koji i dalje pljušte. Sad i ta Lady Dior torba mnogima izgleda sumnjivo kao da je kupljena iz gepeka Stojadina negdje na periferiji grada. Sjetite se Samanthe Jones i onog shoppinga fejk Fendija na ulicama Los Angelesa. Bez obzira koliko novca imate na računu nitko se ne voli osjećati nasamareno. Ispada da je poštenije otići u Istanbul i kupiti dobar fejk nego pravu stvar jer je ona torba iz Istanbula vjerojatno i bolje složena. Znaju to mnoge trendseterice čije se kolekcije sastoje od torbi iz Turske i znate što, prije sam uvijek govorila da mi nije jasan mindset žena koje ne mogu priuštiti torbu od 8 tisuća eura (ja je prva ne mogu priuštiti) i onda kupuju fejk dizajnerske stvari zbog statusa u društvu ili Instagrama.
Meni osobno nije bilo logično da s fejk torbama emaniram životni stil koji ne vodim i da se pravim da moja kolekcija torbi vrijedi 50 tisuća eura kad realno to nije istina. Sad se već mislim: kupite sve na Grand Bazaaru jer očito je da više nema veze.
Prije nekoliko mjeseci smo pisali veliki tekst o pošasti super fejkova koji su osvojili čak i visoke krugove društva s Pete Avenije. Da. Žene koje mogu priuštiti prave brendove kupuju super fejkove kakvi se proizvode u Kini i u Turskoj (očito i u Italiji). Na TikToku postoji fantastičan profil koji vodi turski kožar i na kojem transparentno govori o luksuznim torbama koje siječe i kaže vam što vrijedi novca, a što ne vrijedi. Po njegovoj procjeni više od pola brendova ne opravdava kvalitetu cijenom. Ok, treba biti pošten i reći da se cijena formira tako da plaćate i ime, marketing, sve što jedan brend čini brendom koji želite, ali ako želite realno stanje stvari, pogledajte što je sve “raskrojio” i što kaže na tu temu.
LVMH inače ima preko 2000 dobavljača diljem svijeta i ovo što se dogodilo je ozbiljan propust u nadzoru. Ne želim ulaziti u to tko je što znao i je li se sve znalo jer nemam nikakve dokaze. Stoga bi bilo nepošteno napisati da su sve znali. To je odlučio sud koji im je dao “uvjetnu” na godinu dana. Točnije, bit će pod prismotrom.
Met Gala, Eat The Rich i Svijet
Danas sve nekako miriše na tihu pobunu kupaca protiv abnormalnog rasta cijena i očitog pada kvalitete. Nisu ovo prazne priče koje ja eto pretpostavljam. Sektor luksuza je ove godine na ozbiljnom udaru što jasno govore izvješća koja se redovno objavljuju u medijima kao što su Business Of Fashion i WWD. Čak i Kina kaska što je veliki problem luksuznim kućama koje je Kina „vadila“ iz nevolje već previše puta.
U ovoj priči se našao i Armani koji je također optužen za neetičku proizvodnju svojih komada. Kupci su naravno bijesni i svoj bijes već tjednima iskaljuju online. Međutim, čini mi se da nije samo “lažni luksuz” problem u ovoj godini. Problem je sve što ima veze s luksuzom. Cijeli svijet je na rubu, ljudi jedva spajaju kraj s krajem, cijene divljaju, nervoza je opipljiva, u zraku je.
Za primjer ću uzeti Met Galu koja bi trebala biti zabavan event gdje se poznate osobe „maškaraju“ (oprostite na izrazu, ali to sve već neko vrijeme izgleda kao overpriced maskenbal) i ljudi komentiraju outfite online i rade memeove od njih. U svjetlu globalnih događaja i svega što nije u redu sa svijetom danas (a ništa nije u redu), ljudi su Met Galu ocijenili kao nepotreban događaj na kojem slavni mokre po sirotinji. Mislim da ovaj događaj nikad nije imao negativniji pr do ove godine. Stvorila se jako negativna klima u kojoj nitko ne pliva dobro.
I što možemo očekivati?
Je li ovo otkriće pogubno za Dior i Armanija? Ako me pitate hoće li uništiti brendove , odgovor je vjerojatno neće. Rihanna kreće s kampanjom kao novo zaštitno lice za Dior, uložit će se ogromni budžeti u oglašavanje i stvar će se nastaviti u nekom normalnom tonu do nove sezone. Oni koji imaju neograničene budžete će i dalje kupovati dizajnerske torbe u svim bojama. Oni koji mogu priuštiti samo jednu dizajnersku torbu će vjerojatno razmisliti koji brend će kupiti. Povjerenje je malo poljuljano. Povratak istog će koštati, ali u svijetu luksuza novac barem nikada nije bio problem. Ili?
