Koliko sam god u mlađim danima o tome maštala, životni standard nikada mi nije dopuštao da iskeširam tri tisuće dolara za dizajnersku torbicu. Uvjerenje da niti ne želim ono što ne mogu imati navelo me da temeljito presložim svoje prioritete i spasonosno me izvuklo iz ralja potencijalnih frustracija. S druge strane, nikada mi nije palo na pamet da “zaobiđem pravila” i kupim lažnjak. S obzirom na to da dizajnerske torbice oduvijek slove kao statusni simboli, nositi fake mi se činilo nekako snobovski, kao da na silu želim neki renome koji nemam ili da se na prevaru želim ugurati u društvo ili klasu kojoj ne pripadam. Osim toga, svi lažnjaci s kojima sam se tada susretala izgledali su podjednako autentično kao osobne iskaznice koje dripci izrađuju u američkim filmovima da bi mogli kupovati alkohol. Izgledali su očajno.
Dovoljno mi je samo sjetiti se plastičnih pozlaćenih “Rolexa” koji su se prodavali ispod kaputa na užurbanim amsterdamskim ulicama ili smiješnih Chanel torbica koje su krasile štandove na tržnicama u predgrađima. Koračati svijetom noseći fake slovilo je tada kao sramota, no čini se da je razlog tome nije bila obrana autentičnosti nego to što su svi, pa čak i oni nevještog oka, odmah mogli prepoznati da to nije “prava stvar”.
Iako je repliciranje originalnog dizajna duboko utkano u modnoj povijesti, još od vremena kada su pomodarke nastojale “skinuti” dizajnerske siluete iz modnih žurnala kod svoje krojačice ili kada su se potajice skicirali krojevi iz pariških salona i rekreirali “preko bare”, tržište krivotvorina danas se razmahalo u obujmu kojem dosad nikada nismo svjedočili. Riječ je o gigantskoj mašineriji koja godišnje vrijedi milijarde dolara. Tekst objavljen u New York Timesu početkom svibnja, na temu krivotvorina u svijetu torbica, posebno je uskomešao duhove. Iako su autoricu Amy X. Wang mnogi nakon objave osudili da neskriveno promovira lažnjake, njezin je tekst bez sumnje postavio niz važnih pitanja poput onoga što znači autentičnost ako između lažnjaka i originala ne postoji nikakva razlika kao i to koliko je suludo napuhnuta cijena brendinga ako vjernu kopiju torbe od nekoliko tisuća dolara možeš dobiti za par stotina.
No, da se ne uplićemo u filozofiju, vratimo se temi. Za razliku od plastičnih Rolexa i Chamnel i Channel torbica (koje i danas, jasno, postoje), ono što u svijetu modernih krivotvorina posebno intrigira su “superfake” torbe. Riječ je, naime, o toliko vještim, minuciozno izvedenim replikama, da ih je gotovo nemoguće razlikovati od originala. Čak su i neki od sugovornika Timesove novinarke, koji rade na verifikaciji, anonimno potvrdili da ponekad teško mogu detektirati razliku, čak iako modne kuće često u svoj dizajn uvode inovacije. Krivotvorine su, naime, izrađene toliko vješto i toliko precizno da se od originala ne razlikuju niti u jednom šavu ili detalju, feeling pod rukom je isti, čak i mirišu identično. Vještina izrade, detaljistički pristup i materijali naoko ni po čemu ne izdvajaju falsificirani komad od originala, a jedino po čemu se razlikuju je cijena koja predstavlja tek zanemarivi djelić cijene autentičnog predmeta. U tim uvjetima, platiti stotinu dolara umjesto par tisuća zvuči kao dobar deal. Ne čudi, stoga, što su se dovitljivi umovi sjetili da na toj prevari profitiraju. Jedna se domišljata gospođa iz Virginije, naime, dosjetila da luksuznim trgovinama podvaljuje fejkove u zamjenu za originale koje bi potom prodavala. No, obzirom da se malo zaigrala, a vrijednost torbica bila je 400.000 dolara, oko zapešća je umjesto Chanel ručke dobila lisice.
No, otkud se kotrlja ta nezaustavljiva lavina “superfake” mode? Vjerne replike popularnih dizajnerskih torbi, navodno, većinom dolaze iz Kine, zemlje koja je na svom terenu, na sveopće zgražanje stanovnika Hallstatta isproducirala kopiju austrijskog sela do posljednje ulice, žardinjere i cigle. Zvuči kao simpatična trivia, ali moram priznati da mi je sve to skupa pomalo bizarno. Iako bi bilo zabavno razglabati o motivima koji stoje iza tog neobičnog poteza, repliciranje mjestašaca s druge strane zemaljske kugle ostavit ćemo za neku drugu temu. Uglavnom, iako je polazišnu točku teško detektirati, navodno je meka “superfake” fenomena kineski grad Guangzhou otkud većina spomenutih replika potječe. S obzirom na to da je krivotvorenje ilegalna radnja (a u Parizu će vas papreno kazniti čak i ako vas na aerodromu “ulove” s fake torbom), pitanje je kako to crno tržište toliko dobro posluje? Ono što ih štiti od stroge palice zakona je, otkriva Wang, dobra organizacija. Umjesto da su organizirani u tipičnu piramidalnu shemu, oni operiraju podijeljeni u “blokove” koji jedan o drugome ne znaju gotovo ništa, pa tako financijeri čine jedan blok odvojen od dizajnera, dizajneri od proizvođača, a proizvođači od onih koji na koncu “dogovaraju posao”. Na taj način, čak i da jedan blok “padne”, ostali nastavljaju neometeno raditi.
Također, ono što valja primijetiti jest i to da se društvena klima oko lažnjaka promijenila bujanjem superfake tržišta. U vremenima sveopće ekonomske krize i inflacije koja nam svaki mjesec dodatno nagriza budžet, kupovanje fejkova za par stotina dolara postalo je subverzivan čin, nešto poput srednjeg prsta kapitalizmu, svojevrsnog otpora sistemu koji nas prca nerealno visokim cijenama bez pokrića, a neki bi čak rekli i da trend kupovanja superfakeova na neki način “demokratizirao” modu učinivši ju manje ekskluzivnom. Nešto što je prije slovilo kao “sramotno”, danas, čini se, u velikoj mjeri nailazi na odobravanje. No, iako su cijene dizajnerskih torbica ponekad zbilja sumanute, a veliki dio cijene ustvari čini brending i zvučna etiketa, ipak valja imati na umu što se podrškom tržišta krivotvorina potiče. Osim što je riječ o krađi i profitiranju na tuđem dizajnu što nikada ne bismo trebali podržavati, niska cijena takvih proizvoda obično upućuje na loše i neregulirane uvjete rada te nepostojanje radne etike, a neuhvatljivi tokovi novca često dolaze iz sumnjivih izvora ili se pretaču u druge ilegalne radnje. Unatoč tome što zvuči čudesno da odjednom imamo mogućnost nositi nešto što izgleda kao torbica koju si inače nikada ne bismo mogli priuštiti, i dalje je to samo torba. Umjesto da fiktivno ganjamo status koji nam je nedostižan, postoje alternative. Recimo da se odlučite za kupovinu kod mladih i talentiranih dizajnera koji nude autentične modne predmete zbog kojih ne trebate prodati nekretninu, a čime ćete podržati nekoga tko sve radi svojim rukama nastojeći se izboriti za svoje mjesto pod suncem. To bi, ako mene pitate, bila jedna od alternativa s kojom mogu mirno spavati.
