Bicikl i ženska prava: Kako nam je vožnja na dva kotača promiJenila živote

Bicikl je u povijesti postao politička i kulturna sila te jedan od simbola ženske borbe
30.04.2022.

“Desetljećima vozim bicikl – na fakultet, na posao, na zabave. Vrtjela sam pedale u visokim potpeticama i sa smiješnom kacigom, noću izbjegavala mačke u pijanom i euforičnom spustu niz puste ulice. Vozila sam dok jednom rukom pridržavam haljinu na preklop, sa suknjom uvučenom u čarape ili vezanom u čvor. Padala sam na semaforu, jer mi se suknja zakačila za sic. Sudarala sam se s banderama, jer sam se divila procvjetalom drveću. Nosila sam trubu i veliku teglu sa biljkom u torbi, a baterijsku lampu u zubima. Balansirala sam s vrećama iz trgovine na ručkama volana i udarala se koljenom u trbuh dok sam bila trudna. I mnoge sam vožnje provela bijesno nastavljajući svađu poslije okršaja s taksistima” (Eliane Glaser, The Guardian).

Ukoliko postoji neka radnja koja bi mogla nadomjestiti to što čovjek ne može letjeti i ona koja mu daje neograničeni osjećaj slobode, onda je to plivanje u moru. Ili vožnja bicikla. Naročito ako znate voziti s podignutim rukama u zrak. Dva kotača koja posjedujete tu su samo zbog vas i slušaju samo vas, kotrljajući vas u nove prostore, iskustva i omogućujući vam bijeg, ali i korak, tj kotač naprijed. U susret svibnju, mjesecu bicikala, prisjećamo se njegove emancipatorske uloge. 

„Mislim da su oni učinili više za žensku emancipaciju nego bilo šta drugo na svijetu. Oni daju ženama slobodu i nezavisnost. Svaki put kada vidim ženu na biciklu, obradujem se… to je prizor slobodne, neukrotive žene.”

Napisala je Susan B. Anthony 1896. godine, borkinja za ženska prava i sufražetkinja.

Još 1860-ih prvo vozilo koje je ličilo na bicikl, a deset godina kasnije već izgledalo kao oni koje danas vozimo, otvorilo je nove horizonte putovanja i rekreacije. Krajem 19. stoljeća dolazi do globalnog „biciklističkog booma“. Svi su vozili bicikl, osnovana su različita udruženja i ljudi su uživali u svojim obogaćenim kretanjima. Isprva rezervirani samo za muškarce i pripadnike više klase, bicikli su brzo potom postali jeftin i svima dostupan način transporta.

Žene su postajale aktivne sudionice ciklomanije, pa širom Engleske i SAD kreću nicati i biciklistički klubovi samo za njih. Još tada, žene su spoznale potencijal nezavisnosti i slobode koje bi dva kotača mogla omogućiti. Naravno kao i kod svake stvari koja je tijekom povijesti pomogla ženskoj emancipaciji, nailazila je na nerazumijevanje i otpor. One koje su imale najviše hrabrosti sjesti na biciklističko sjedište u prolazu su gađane ciglama ili jajima. Strogi patrijarhalni umovi kojih je bilo dosta skovali su teorije kako vožnja bicikla vodi u neplodnost, muškobanjasto držanje ili promiskuitet. Smatralo se da će žene zbog vibracija na biciklu steći promiskuitetne navike i odpedalati u nepoznatu ulicu zadovoljstva daleko od svojih partnera i kuće.

Novinar Sunday Herald-a iz 1891, naveo je u jednom tekstu o ženama na biciklu:

“Mislim da je žena na biciklu najporočnija stvar koju sam u životu svom vidio, a Washington je prepun takvih. Mislio sam da je cigareta najgore što žena može učiniti, ali sada sam promijenio mišljenje”.


Uprkos tome, žene su nastavile da obrću pedale i voze u svoju samostalnost. Veliku revoluciju predstavljalo je i oblačenje hlača i konformnije odjeće koja se u potpunosti kosila s tradicionalnim kanonima o “ženstvenosti” čiji su nosioci bili korzet i masivne suknje – dovedeni pravo iz najviše klase. Bicikl je pomogao i ubrzao da se ovi obrasci odbace. I da se gležnjevi razgolite, što je bio značajan korak u ženskoj povijesti, ma koliko zvučao banalno.

On je postao politička i kulturna sila i jedan od simbola ženske borbe. Zahvaljujući njemu žene su dobile autonomiju nad svojim izgledom i kretanjem. U knjizi autorice Hannah-e Ross: „Revolutions: How Women Changed the World on Two Wheels“, ona navodi povijesne i živopisne primjere sportašica, ali i običnih žena kojima je bicikl promijenio život. Ona također bilježi da je tijekom 1880ih, oko trećina bicikala u Britaniji i Americi bila u vlasništvu žena. Taj broj je danas smanjen, a sudeći po analizi ministarstva za transport, muškarci kreću na put biciklom triput češće nego žene i putuju četiri puta dalje. Kao sport, ženski biciklizam je osujećen malobrojnijim trkama i skromnijim nagradama, sponzorstvima i medijskim interesom. Žensko sudjelovanje na trci Tour de France ograničeno je na jednodnevni događaj, tako da diskriminacija dvokotačica još uvijek traje.

SAZNAJ VIŠE: