Moj prvi odlazak u Hrvatsko narodno kazalište bio je u osnovnoj školi kada sam kao dvanaestogodišnje dijete pogledala balet „Orašar“. To je bio trenutak u kojem sam znala da će moji odlasci u HNK u Zagrebu biti česti, a tako je i ostalo do današnjeg dana. U međuvremenu sam imala priliku gledati mnoge vrhunske predstave, no prva ljubav prema baletu koja s rodila s Orašarom nikad nije zaboravljena. Predstavi „Orašar“ prisustvovala sam još dvaput i oba puta me jednako očarao kao i dok sam bila dijete.
Balet „Orašar“ je s razlogom jedan od najizvođenijih i najpopularnijih bijelih baleta na svijetu. Ova božićna bajka izvedena plesnom koreografijom u skladbi velikog Petra Iljiča Čajkovskog, svake godine privlači tisuće ljudi u vrijeme blagdana. Ako se netko nije nikada dosad susreo s baletom, „Orašar“ je najbolji izbor za upoznavanje s ovom plesnom umjetnošću.
Balet „Orašar“ stigao je u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu kao stalna postava 2019. godine pod palicom izvrsnog redatelja i koreografa Vladimira Malakhova. Od tada, svakog prosinca Zagrepčani stoje u redovima za kupnju karata koje se rasprodaju u rekordnom roku. Ove godine HNK je dao građanima poseban poklon: izravni prijenos Orašara na velikom platnu ispred kazališta.
Iza kulisa baleta Orašar
Čaroliju ovog baleta, uz skladbu, koreografiju, scenografiju i kostime, donose plesači. Može li se ta čarolija osjetiti i iza pozornice, samo nekoliko minuta prije dizanja zastora? Orašara sam doživjela još jednom, ovoga puta iza kulisa s balerinama i baletanima. Zavirili smo u hodnike Hrvatskog narodnog kazališta sat vremena prije početka predstave kako bismo uhvatili trenutke koje gledatelji ne mogu vidjeti.
Iznimno fokusirani, plesači su izvodili svoje zadnje pripreme na pozornici prije početka predstave. Rekviziti poput konja i kočije, uvučeni su iza kulisa, čekajući svoju magičnu pojavu tijekom predstave koja oduševljava i odrasle i djecu.
Naš posjet HNK-u imao je još jednu iznimno važnu svrhu: upoznati vas sa solisticom i solistom koji utjelovljuju uloge djevojčice Klare i princa u Orašaru. Te je večeri u ulozi Klare nastupala prvakinja baleta Miruna Miciu Yoshida, dok je ulogu princa preuzeo prvak baleta Guilherme Gameiro Alves. Oboje su već duže vrijeme dio postave Hrvatskog narodnog kazališta i mogli ste ih primjetiti kao besprijekorne soliste u mnogim baletima. Pokucali smo na vrata garderobe Mirune i Guilherma te odradili ugodan razgovor zbog kojeg sam se uvjerila da čarolija baleta itekako postoji. Upoznajte prvake baleta HNK kazališta.
Kada ste se počeli baviti baletom i kako je tekao vaš put ka tituli prvaka baleta?
Miruna: Moje putovanje prema tituli baletnog prvaka svakako nije bilo jednostavno. Počela sam svoju karijeru s ozbiljnom ozljedom koljena u dobi od 19 godina, koju sam uz mnogo truda uspjela prebroditi i vratiti se plesu, samo da bih ponovno doživjela istu ozljedu, s dodatnim komplikacijama… do svoje 23. godine već sam imala 5 operacija na koljenu, ali uz podršku mnogih ljudi oko sebe, uspjela sam se vratiti gotovo 2 godine kasnije, jača i motiviranija nego ikada.
Tada sam još uvijek bila u ansamblu, ali već sam izvela brojne polu-solo i solo uloge, a moja prva glavna uloga došla je kao neočekivano iznenađenje, s 25 godina, kada me francuski koreograf Patrice Bart odabrao kao drugu opciju za Julietu. To je bilo teško, ali vrlo dobro iskustvo za mene kako bih shvatila kakva je različita vrsta odgovornosti imati vodeću ulogu u usporedbi s bilo kojom drugom ulogom u izvedbi. No, također sam znala da je to uvijek bio moj cilj i ono što želim raditi u svojoj karijeri. Promocija u ulogu baletnog prvaka došla je nekoliko godina kasnije nakon što sam plesala vodeću ulogu i u Labuđem jezeru, ali nikada me stvarno nije zanimalo imati status, već više što to znači biti baletni prvak.
Guilherme: Počeo sam plesati kada mi je bilo 6 godina, a s 10 sam godina upisao Konzervatorij u Lisabonu na 8 godina. Nakon toga, studirao sam u Zürichu 2 godine i dobio prvi posao u Helsinkiju, u Finskom nacionalnom baletu. Tamo sam proveo dvije godine gdje sam ostvario svoju prvu glavnu ulogu. Tijekom tog razdoblja upoznao sam svoju suprugu Ivu Vitić Gameiro, dok smo bili na odmoru u Portugalu, te smo odlučili smo doći u Zagreb, gdje smo i danas. Tri godine nakon mog dolaska u Zagreb, izveo sam ulogu za koju vjerujem da je označila početak moje glavne karijere, a to je bio Karenin u baletu “Ana Karenina” Lea Mujića.
Je li balet bio ljubav na prvi pogled?
M: Moje putovanje s baletom zapravo je počelo nekako slučajno. Kada sam imala pet godina, tata me upisao na sate folklora jer sam željela provesti više vremena sa svojom najboljom prijateljicom iz vrtića. No, kada smo stigli do studija, upoznali smo baletnu učiteljicu koja je, nakon što me pogledala, pitala mog oca želi li me upisati na satove baleta umjesto toga. Moj tata, veliki ljubitelj umjetnosti, bez oklijevanja je rekao da. Prvi sat baleta bio je vjerojatno najgorih 60 minuta mog života do tada jer, kao vrlo tvrdoglavo dijete, samo sam željela provesti vrijeme sa svojom najboljom prijateljicom.
No, nakon što sam primila brojne pohvale za svoje tjelesne sposobnosti tijekom tog sata, počela sam uživati u izazovu da radim ono što učiteljica traži. Naravno, tek kada sam upisala profesionalnu baletnu školu s 12 godina, shvatila sam da je ono što sam prije radila zapravo bilo samo skakanje naokolo, a ne pravi balet, i tada sam zaista zavoljela ovu umjetnost.
G: Da, moj stariji brat je baletni plesač i od malih nogu sam volio balet gledajući njegove predstave, a s vremenom je ta moja strast postajala sve veća i veća.
Jesu li postojala mnoga odricanja koja ste morali učiniti da biste postigli svoj naslov baletnog prvaka? I, općenito, zahtijeva li balet puno odricanja?
M: Ne mogu ih zaista nazvati žrtvama jer sam uvijek imala izbor u svojim odlukama i većinu vremena nisam dvojila, ali s 19 godina ipak sam morala napustiti svoj dom kako bih slijedila svoju karijeru. Često biram ostati kod kuće vikendom i dobro se odmoriti kako bih bila spremna za novi radni tjedan, ovisno o tome na čemu radim, umjesto da izlazim van.
Kada se pripremam za zahtjevniju ulogu, tjednima prije izvedbe moram paziti na svoju prehranu, raspored spavanja, koje dodatke uzimam, kako mi ide oporavak, i tako dalje. Ponekad je teško ostati disciplinirana, ali uvijek znam da to radim zbog onoga što volim.
G: Balet je općenito vrlo zahtjevna profesija, kako mentalno tako i fizički, ali isto tako nešto što morate voljeti od vrlo rane dobi da biste se njime bavili. Da biste postali baletni prvak, morate biti vrlo usredotočeni i jako snažni, a pritom prilično žrtvovati svoje tijelo. Sada imam 34 godine, i svako jutro osjećam bol u svom tijelu, ali opet volim ono što radim, i vrlo sam sretan što mogu raditi ono što volim.
Kako se vaše iskustvo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu razlikuje od drugih europskih kazališta u kojima ste plesali? Možete li istaknuti neki najljepši trenutak dok ste nastupali kao solisti u zagrebačkom kazalištu?
M: Pridružila sam se Hrvatskom narodnom kazalištu s 19 godina, nekoliko mjeseci nakon završetka škole, a do tada su moja jedina iskustva bila plesanje s Rumunjskom nacionalnom operom u Bukureštu od moje 16. godine i s pariškom turnejom nakon škole. No, ta iskustva su me natjerala da shvatim da želim više od onoga što mi moja matična kompanija može pružiti u tom trenutku. Trebala sam više raznolikosti među ljudima iz kompanije, u repertoaru, u stilu plesa, i iako je Hrvatska kompanija u Zagrebu na kraju bila jedino mjesto na koje sam se prijavila (jer sam zadobila ozljedu samo 2 dana nakon audicije), ispostavilo se da sam ovdje pronašla sve što sam tražila.
Teško je istaknuti samo jedan trenutak jer sam imala toliko predivnih trenutaka na pozornici, ali govorit ću o trenutku koji me motivirao da se uvijek vraćam baletu, bez obzira na broj ozljeda, operacija i teških trenutaka koje sam morala prevladati. Imala sam 22 godine, plesala sam u djelu pod nazivom “Herman Schmerman” Williama Forsytha, izuzetno zahtjevnom fizički i mentalno, na kojem smo stvarno naporno radili. Bila je jedna predstava gdje sam samo nekoliko trenutaka (koji su se činili kao vječnost) osjećala čistu slobodu. Više nisam osjećala umor niti bol, ili bilo što što bi mi moglo uzrokovati nelagodu, samo slobodu, i to je osjećaj koji nikada nisam doživjela izvan pozornice. Ti su trenuci postali trenutačno ovisnički, tako da su me sljedeće ozljede tijekom godina motivirale da se uvijek vratim na pozornicu, samo da ponovno osjetim taj osjećaj.
G: Vjerujem da publika u Zagrebu zaista uživa u gledanju baleta, i to se zaista može osjetiti na pozornici. Za mene je jedno od najvećih zadovoljstava osjećaj da je publika voljela nastup. Za mene je vrhunac, moram reći, svaki put kada plešem sa svojom suprugom jer imam priliku raditi ono što volim s osobom koju volim, ne može biti bolje od toga.
Karte za balet „Orašar“ su se rasprodale u samo par sati i usudim se reći da je ovo najvoljeniji balet hrvatskom narodu. Koliko je vas važna uloga Klare, odnosno princa?
M: Da, iako u našem društvu imamo zaista lijep i raznolik repertoar, te vjerujem da su sve naše predstave visoke kvalitete, ljude privlači baš ova božićna priča. Kao i u svakoj drugoj glavnoj ulozi, to je najvažnija uloga kad počnem raditi na njoj. Za mene je posebno zahtjevno zbog glume, nije lako s 32 godine postati ponovno 13-godišnjakinja,ali u tome leži ljepota. Moram se vratiti u svoje djetinjstvo i sjetiti se kako je bilo igrati se s lutkama, boriti se s bratom oko igračaka, osjećaj radosti na Badnju večer i sanjariti o budućnosti. Mogu si dopustiti da budem malena djevojčica ponovno nekoliko sati.
G: Svaki put kada igram princa u Orašaru, osjećam koliko je to važno jer znam koliko publika želi vidjeti izvedbu, stoga igranje glavne uloge uvijek nosi veliku odgovornost.
Nama gledateljima na pozornici izgledate kao da lebdite kroz koreografiju, no iza toga stoji mnogo discipline i vježbe. Koliko je Orašar koreografski zahtjevan?
M: Vrlo je važno. To je čisti klasični balet, i iako se kroz glumu pretvaram u malu djevojčicu, moje tijelo mora djelovati u obliku balerine. Svaki korak koji napravim na pozornici, čak i ako izgleda “slučajno”, vrlo je pažljivo promišljen, a pokreti moraju biti vrlo kontrolirani i usklađeni kako bi stvorili dojam lebdenja kroz koreografiju onoga što publika vidi. Nakon 6 operacija, moje tijelo uvijek ne pleše onako kako moj um želi, ali izuzetno sam sretna što imam baletnog majstora i mentora koji se brine da izgledam najbolje moguće na pozornici.
G: Iako princ ne pleše toliko koliko u drugim baletima, ipak je prilično zahtjevno jer sve što radite treba biti besprijekorno.
Koja vam je nadraža sekvenca iz baleta Orašar?
M: Ne mogu reći da imam omiljenu sekvencu, jer svaka scena ima svoj vrhunac, i iskreno, jednom kad počnem predstavu, jednostavno se prepustim trenutku i uživam u onome što radim. No, mogla bih reći da najveću radost osjećam u posljednjoj sceni, nakon velikog pas de deux-a, kada se Clara budi iz sna i ima svoju lutku Orašara pored sebe. Dok kleknem grleći lutku za posljednju sliku u predstavi, osjećam zrak zastora koji pada i čujem publiku kako počinje pljeskati, to je trenutak koji uvijek ispunjava moje srce srećom.
G: Veliki Pas de Deux u drugom činu.
Koliko je važno da se ti i tvoj plesni partner dobro razumijete?
M: Vjerujem da je kemija između partnera zaista važna na pozornici, i počinje već u studiju. Uvijek sam imala sreće imati odlične partnere za ovu ulogu. Prošle sam godine prvi put plesala s mužem kao svojim princem, Simonom Yoshidom, a ove godine imala sam istog partnera kao i za svoju prvu glavnu ulogu u Romeu i Juliji, Guillhermea Alvesa Gameira, što je bilo zaista lijepo iskustvo ponovno raditi zajedno na klasičnom baletu. Kada postoji dobro razumijevanje i komunikacija, rad postaje lakši, zabavniji, puno produktivniji, i sveukupno je mnogo veća radost biti na pozornici s tom osobom.
G: Uvijek je vrlo važno da si međusobno pomažete tijekom proba, tako da kada stupite na pozornicu, postoji povjerenje i možete se jednostavno posvetiti izvedbi pred publikom.
„Orašar“ dovodi veliki broj građana u kazalište, no još uvijek mnogi nisu nikad pogledali balet. Iz perspektive umjetnika, kako je najbolje upoznati ljude s baletom kao umjetničkom formom u koju će se, naposljetku, zasigurno zaljubiti?
M: Da, smatram da je “Orašar” dobar uvod u balet za osobu koja prije nije gledala balet jer ima priču, nije vrlo duga izvedba i lako ju je pratiti. Mislim da je s naše strane izuzetno važno dati sve od sebe i ispričati priču što tečnije kako bi je svi mogli razumjeti te plesati što “pahuljastije” kako bi ljudi bili zainteresirani za promatranje kako to postižemo. Naš je cilj uvijek odvesti gledatelja u našu priču i natjerati ih da zaborave na stvarni život dok su zavjese otvorene, a nadamo se i malo duže nakon toga. Primijetila sam da publika počinje pokazivati veliki interes za sve ostale balete, što me nevjerojatno veseli i uvijek je dobro imati sve više ljudi zainteresiranih za ovu prekrasnu umjetnost.
G: Mislim da je to normalno jer je Orašar vrlo poznat i uvijek se izvodi tijekom božićnih blagdana, ali znam da bi, ako bi došli i pružili priliku drugim baletima, gledatelji vidjeli da ponekad neki “manje” poznati prikazi mogu biti čak i bolji i da bi ih to moglo zainteresirati za umjetnost baleta, a ne samo u balet Orašar.
