Kad bih nekome morala opisati Ivana Levaka i njegove preference rekla bih dizajn, snowboard i njegov vintage Porsche. Pričali smo već puno puta tijekom prošle godine i dogovarali se da nešto napravimo s automobilom koji Ivanu nije samo prijevozno sredstvo. Njemu je ovaj automobil strast i ljubimac u pravom smislu te riječi. Za njega ima ultimativno poštovanje i ta ljubav je usađena još od djetinjstva, što će vam sam otkriti u nastavku. Ja vozač nisam i kako kaže moja prijateljica Antonija „ti jedino razumiješ koji automobil može povući jače na cesti, a koji ne može“ i tu je u pravu. Iako sam passenger princess ili menace (kako god želite) to ne znači da ne cijenim umijeće dizajna i kvalitetu automobila. Uostalom dizajn je univerzalni jezik i ako ga poštujete u interijeru, poštovat ćete ga i u automobilskoj industriji, a ako itko zna o dizajnu, onda je to Ivan.
Njegovo lice i djelo ste već vidjeli u više navrata na BURO.-u i to kroz priče o produktima koje je osmislio i lansirao. Vješalica Axel koju je razvio u suradnji s Ivom Grgić, prošle je godine osvojila Bronze Award na prestižnoj manifestaciji A’ Design Award & Competition u Italiji. Prošli mjesec ovaj model vješalice je dobio svoju posvetu u obliku zanimljive izložbe u galeriji Kaptol gdje su različiti umjetnici „intervenirali“ u dizajn, točnije odjenuli vješalicu u prepoznatljive estetske kodove koji se vežu za njihov rad.
U 2025. smo pisali i o projektu Vassa, vazi čiji je dizajn inspiriran pristupom cvijeću koji je naučio dok je živio u Nizozemskoj. Uz sve navedeno Ivan je i vlasnik Duba Beach bara, mirne oaze u najljepšoj hvarskoj uvali gdje provodi cijelo ljeto.
Nakon svih razgovora koje smo vodili u životu, došao je red da popričamo i o automobilu u kojem smo se Ivan, ja i naša prijateljica vozili jedne ljetne večeri kroz Zagreb s otvorenim krovom. Na radiju je svirao Billy Idol, smijali smo se i sve je nekako imalo onaj “teenage fever” nostalgični osjećaj kad smo bili klinci i izvlačili se iz kuća u izlaske.
Ispričaj nam priču o svom automobilu jer se sasvim sigurno ne radi o random izboru za vožnju. Ima i emotivnu vrijednost. Zašto Porsche i kako si baš došao do ovog primjerka?
Ljubav prema automobilima prisutna je od djetinjstva. Živjeli smo u Italiji iznad garaže u kojoj su se čuvali predivni sportski i luksuzni modeli raznih automoto proizvođača. Otac je, uz to, godinama kao hobi skupljao stare automobile, pa sam proveo više vremena ispod automobila nego u njima. Kao dijete gledao sam na aute kao na velike “legiće”, a mehaničarska druženja s ocem doživljavao sam kao igru.
Stoga da, postoji emotivna povezanost s tim svijetom. Nakon završetka fakulteta probudila se ideja da i sam uzmem svoj primjerak oldtimera. Prilikom odabira kriteriji su bili: pouzdanost, kvaliteta izrade i jednostavnost održavanja. Listajući lokalni oglasnik, izbor se sveo na tri njemačka klasika, a na kraju je presudio onaj s najviše sportskog pedigrea.
Automobil je specifičan jer je proizveden u Europi početkom osamdesetih, a prerađen za američko tržište. U ovom slučaju riječ je o Porscheu 944 prve generacije, proizvedenom 1982., iz prve serije koja je stigla u Kaliforniju.
Europski “Amerikanac”, specifične boje, vožen od strane prvog i jedinog vlasnika punih 35 godina.
Kako se tvoj ukus u automobilima mijenjao kroz godine i što misliš da je najviše utjecalo na te promjene?
Terenci, pod utjecajem Paris-Dakara i Camel Trophyja, te sportski talijanski automobili zbog života u Italiji, oduvijek su mi privlačili pažnju i simpatije. Kroz godine su parametri sve više naginjali pragmatičnosti, ali srž strasti prema automobilima ostala je više-manje ista.
I danas mi je teško odlučiti se za jedan jedini najdraži automobil. Kroz godine je bilo raznih faza. U posljednje vrijeme najviše se poistovjećujem sa sportskim karavanima i gradskim kompaktima s trkaćim pedigreom.
S vremenom svaki autoentuzijast preraste “petrolhead” fantazije temeljene na superlativima i sve više počne cijeniti izreku: veći je užitak voziti spore aute brzo nego brze aute sporo.
Imaš li neku rutinu ili ritual vezan uz vožnju (glazba, kava, određena ruta)?
Naravno. Po meni je užitak u vožnji bitniji od samog vozila. Primjerice, vožnja po otočnim, grbavim cestama u starom Twingu puna je života i zabave. Ista ta ruta iznimno je dosadna u nekom novom, “ispeglanom” automobilu.
Ono što želim reći jest da su rute ključne. Daju poseban ugođaj u kombinaciji s vozilom – zavoji, krajolik, promet… Glazba dodatno obogaćuje vožnju i daje joj posebnu dimenziju uživanja.
Najdraži ritual mi je navečer, kad se smiri promet: sjesti u auto, pustiti na radiju The Gap Band (da sve bude u duhu auta), otići iz centra preko Save, avenijom, ispod rotora, do kina. Poseban je užitak povratak kasno navečer, bez glazbe, sa spuštenim prozorima i krovom slušati brujanje motora dok se svjetla grada lome po krivuljama karoserije. Najdraži dio rute je prolazak kroz podvožnjak na rotoru.
Smatraš li automobil statusnim simbolom? Što misliš o tom konceptu i koliko ti je važan “feeling” auta u odnosu na izgled ili status?
Smatram da automobili mogu, ali i ne moraju biti ekstenzija nečijeg identiteta. Većina ljudi ih doživljava kao funkcionalne strojeve koji ih prevoze od točke A do točke B, bez dubljih emocija. Voze ih dok ne pronađu nešto pouzdanije ili kvalitetnije.
S druge strane, mnogi ih koriste kao statusne simbole baš kao satove ili brendiranu odjeću. Moj stav prema statusnim simbolima jest da su prilično plitki i nimalo zanimljivi.
Automobili bi se, po meni, trebali “konzumirati” ili iz čisto pragmatične perspektive ili izrazito emotivno – da pobude nešto u vama: užitak u vožnji, avanturu, novo iskustvo. Svaki pravi entuzijast pronaći će nešto zabavno i zanimljivo u svakom automobilu.
Rijetki su automobili koji spajaju izgled i performanse, ali ako uz to imaju i snažnu dizajnersku priču ili bogatu povijest, tada govorimo o budućem kultnom modelu.
Postoji li neka vožnja ili iskustvo koje ti je promijenilo pogled na automobile?
U srednjoj školi imao sam priliku biti suvozač umirovljenom rally vozaču na otočnoj magistrali. Nikada se nisam toliko smijao i bio prestravljen u isto vrijeme. Vozili smo se u Golfu prve generacije bez krova.
Tada sam prvi put shvatio da su za užitak u vožnji ključni konfiguracija ceste i vozačka vještina. Sportsko podvozje pomaže, naravno, ali nije presudno. Nakon te dinamične vožnje, ista ruta u raznim novim automobilima djelovala je prigušeno i pomalo dosadno.
Da možeš provozati bilo koji klasični Porsche kroz povijest, koji bi izabrao i gdje bi ga vozio?
Porsche ima neke od najkultnijih modela u povijesti automobilizma od uspjeha na utrci 24 Hours of Le Mans do sudjelovanja u rally natjecanjima.
Kad bih mogao birati ultimativno iskustvo vožnje u Porsche klasiku, to bi bio legendarni Porsche 959 na stazi Nürburgring. Ipak, prvo bih odradio nekoliko krugova kao suvozač da naučim gradivo!
Koliko je kod nas živa automobilska kultura kad pričamo o vintage modelima?
Kao aktivni vlasnik vintage automobila primjećujem da se oldtimer kultura sve više budi i kod nas. Društvene mreže definitivno imaju pozitivan utjecaj na popularizaciju korištenja starih automobila u svakodnevnom životu i ritualima.
Sve češće viđam stare Mercedes i Volvo karavane koje obitelji koriste za vikend izlete, male sportske klasike kod mladih vozača i vintage luksuzne limuzine kod parova.
Hrvatska ima predivnu prirodu i kvalitetne ceste. Smatram da postoji velik potencijal za razvoj automoto kulture, stvaranje scene te povezivanje međunarodnih entuzijasta čak i na turističkoj razini.
Kao netko tko vozi vintage automobil, kako gledaš na električne i hibridne modele?
Kao industrijski dizajner smatram da su razvoj i istraživanje uvijek konstruktivni ako dolaze iz iskrenih razloga. Razvoj električnih i hibridnih pogona može biti vrlo koristan za gradske vožnje i rješavanje određenih problema.
Ipak, važno je da trend ne postane pravilo. Svako rješenje ima svoje prednosti i mane ništa nije savršeno. Električni pogoni odlični su za male, gradske, okretne automobile, lako ih je puniti i parkirati.
No, nije sve za svakoga i nisu sva rješenja univerzalna. Treba ostaviti prostor za osobni izbor, vlastite rituale i identitet. Nisam ljubitelj mnogih novih pravila koja “diktiraju” kako i gdje voziti određenu vrstu automobila.
