Ako ljeto provodite na Hvaru sigurno znate za jednu od najljepših uvala i plaža čija vas ljepota natjera da se potrudite i na plus 35 siđete niz podužu strmu padinu. Na dnu vas čeka prava nagrada. Velika plaža, čisto more i jedan mali šarmantni mediteranski objekt iza kojeg stoji dizajner Ivan Levak koji je tu sezonski i vlasnik i kreativni direktor i financijski direktor i konobar i domaćin. Ipak, ovo nije priča o Duba Beach Baru u koji svakako morate navratiti i provesti dan zavaljeni na mekane jastuke u hladu borova. Ovo je samo uvod u svestranost karaktera mog sugovornika koji se tijekom karijere dao u puno smjerova, ali ipak s jednom poveznicom. Strast je ono što veže sve projekte koje Ivan potpisuje. Strast za učenjem, strast za izražavanjem, strast za istraživanjem i strast za stvaranjem. Od industrijskog dizajna do dizajna interijera, fotografije pa sve do ugostiteljstva, Ivan nema omiljenu branšu. Sve ga jednako veseli i u svemu vidi izazov i priliku za stalnim učenjem.
Povod ovog razgovora je bila jedna Vassa, ni po čemu obična, naizgled jednostavna, a osmišljena kao neki kreativni poligon za svog vlasnika. Tjera vas na interakciju i maštu. Kao kad smo bili djeca pa smo gradili svakojake oblike od jednostavnih drvenih elemenata (ja osobno Lego nikad nisam znala složiti kako treba, ali to je druga tema) i ova Vaza vas poziva da se igrate i stvarate vlastite aranžmane. U njoj je satkana Levakova životna inspiracija Japanom, jedan period života koji je proveo u Nizozemskoj, ali i želja da ljudi dobiju vlastiti kreativni parlament koji će slagati po vlastitoj estetici. Pročitajte više u nastavku.
Vassa izgleda jako minimalistički i jednostavno, ali nekako to nije jer te sam dizajn gura da se pozabaviš s aranžmanom više nego u klasičnim vazama. Kako dođeš na ideju da izokreneš jedan svima poznat i praktičan produkt?
Sve krene s tim da imaš neku nadobudnu konceptualnu ideju koju onda kreneš reducirati. Na fakultetu su nas svi mentori učili o redukciji. Da bi redukcija bila dobra moraš proširiti taj lijevak ideja i onda počneš fantazirat. Prva fantazija je bila bit će od stakla, bit će duguljasta… a onda te nakon te dječje fantazije (od koje po meni nikada ne treba odustati) dođeš do realnosti koja se u našem dizajnerskom svijetu zove produkcija i izvedbeno rješenje i onda ti kažu „pa ne može baš bit ovalno, lakše će biti kružno“ i onda tu ide igra da je izvedivo, a da opet bude avangardno, i tako malo po malo smo došli do finalnog proizvoda. Znao sam da sam nakon svih redukcija želio da vaza bude horizontalna. I sam volim cvijeće i surađujem s ljudima koji rade s cvijećem te sam htio istražiti taj smjer.
U prirodi imamo taj trenutak kada cvijeće stoji horizontalno i onda počne venuti i savijati se, a ovako na neki način (malo poetično i dramatično) ga položimo da spava. To je bio neki moj pristup dizajnu, a inspiriran je pristupom cvijeću koji sam naučio u Nizozemskoj. Oni kao velika cvjetna destinacija jako ozbiljno i kreativno pristupaju floral designu koji i kod nas dobiva neki značaj i sve više kreativaca se izražava kroz cvijeće što je meni osobno predivno. U trenutku kad primite vazu u ruke kreće vaša interakcija s predmetom. Ljudi se na prvu čak prepadnu te interakcije jer je jako jednostavna, a onda ja kao skejter i boarder im kažem i daska i skejt su jako jednostavni i možeš se voziti samo u jednom smjeru, ali bitno je kakva je tvoja mašta u svemu tome i koliko ćeš izvući iz tog smjera.
Negdje sam pročitala da si inspiraciju pronašao u Japanu. Puno dizajnera je izjavilo da im je Japan velika inspiracija. Isti je slučaj s kuharima. Bourdain je jednom rekao da svaki ozbiljni kuhar treba posjetiti Japan ako želi znati što je prava hrana. Što je to toliko magično u Japanu da ga obožavaju kreativci iz svakog područja djelovanja? Koja je tvoja priča s Japanom?
Uvijek kažem da Japan ili znaš ili ćeš ga tek otkriti. Imaju jako zanimljiv zenovski pristup koji jednostavno smiruje dušu. Oduvijek su bili moderni, a s druge strane kao nacija i kultura su uspjeli nekako ujediniti taj užurbani način života i sklad života s prirodom. U tome svemu su prihvatili svoj identitet i uspijevaju ga održati što nije slučaj s mnogim kulturama danas. To se na kraju uvijek vidi u svim ljudima. Ta vjernost sebi i autentičnost. To vidiš u svakom sportašu, umjetniku, pjevaču. Bitno je prihvatiti tu filozofiju življenja.
Dakle bitno je ne izgubiti sebe, bio pojedinac ili nacija?
Da, tako je. U cijelom tom procesu stvaranja i življenja Japanci imaju poseban pristup i mnogi ljudi (ne samo kreativci) odlaze u Japan po inspiraciju i za svakodnevni život. Uzet ću kao primjer ovu Vazu koja jest na neki način inspirirana Japanom upravo kroz tu pročišćenost i smirenost koju aranžiranje cvijeća u njoj donosi.
Ti si završio dizajn na arhitektonskom fakultetu. Jesi li odmah radio u branši ili si malo lutao nakon diplome kao većina ljudi?
Moja draga prijateljica Marina Mesar je na jednom predavanju rekla: „Bila sam životno blagoslovljena da odmah znam što želim i još sam imala veći blagoslov da se time bavim i da od toga živim“. Ja dolazim iz obitelji koja je dosta dizajnerski nastrojena. Moj otac je strastveni hobist stolar i veliki fanatik hrasta, a s druge strane još veći fanatik je majka koja je modni dizajner, ima svoj brend i godinama je radila u Milanu. Tako da sam imao doticaj s dizajnom oduvijek. Iskreno, još veću ljubav imam prema biologiji, životinjama i prirodi ali to se nekako izgubilo putem jer sam iz biologije otišao u fotografiju, pa sam snimao prirodu, pa se tu nekako kroz fotografiju počela uplitati arhitektura, ali onda sam shvatio da mi je arhitektura prekompleksna i da sam „pre-svugdje“. Onda se malo po malo iskristalizirao dizajn.
Upisao sam Studij dizajna na arhitekturi i počeo se relativno brzo baviti dizajnerskim poslovima, ali sam zbog ljubavi prema prirodi i sportu malo i svaštario. Nakon faksa sam imao uspješnu suradnju s tvrtkom Modus i s njima sam razvio neke svoje prve kolekcije, izlagao u Milanu i imao tu predivnu priliku da upoznam divne ljude na sceni. Kako to obično biva kad ti se premladom dogode neke poslovne prilike za koje nisi još zreo, nekako sam postao previše emotivan oko posla, tvrdoglav i razvio neku odbojnost prema dizajnu. Tad sam krenuo u životnu avanturu. Otišao sam van Hrvatske kako bi upoznao samog sebe i završio u Amsterdamu gdje je počela ljubav prema cvijeću. Zatim sam otišao u Berlin gdje sam završio praksu u studiju Tomas Saraceno kao produkt dizajner, ali čak više kao stolar i tu su mi do izražaja došle vještine koje sam naučio kao klinac od tate. U kasnim 20-ima sam shvatio da postoji cijeli jedan spektar vještina koje posjedujem i da je stvarno na meni da složim svoj karijerni profil. U zadnjih par godina, kako je došao covid i kako smo se svi konstruktivno okrenuli sebi, nakon 10 godina izbivanja od struke i rada u ugostiteljstvu gdje sam se iskušao i posložio neke stvari, počeo sam opet raditi industrijski dizajn. Paralelno uz par raznih izazova.
Koliko je danas teško ili lako biti dizajner u Hrvatskoj? Mnogi će se uvrijediti na ovo što ću reći ali mislim da imamo neki kompleks kao zemlja u tom smislu da vjerujemo da je sve strano bolje od našeg iako nije nužno kvalitetnije. Pitanje je koliko ti je široko polje djelovanja u Hrvatskoj?
Super pitanje. Mnogi , uključujući i mene do nedavno, uvijek imaju taj grč i misle da je trava negdje drugdje zelenija. Spomenuli smo japanski identitet i kako ga se drže kao i to neko samopouzdanje koje moraš imat da ostaneš svoj. Kad prepoznaš svoj vlastiti identitet sve je lakše. Trava je možda zelenija vani, ali nikad nije lijepo kao doma. Mi smo prije par desetljeća bili ozbiljna industrija proizvodnje, ali je sve nekako malo zamrlo i većina proizvodnje se preselila u Kinu i to ne samo kod nas. Iako mi danas imamo ozbiljne igrače na sceni kao što su Selectedd, Intera, Prostoria koji nas predstavljaju na odličan način. Što se samog dizajna tiče i zanimanja dizajner, mislim da ljudima često nedostaje hrabrosti i strpljenja, a onda imamo i problem proizvodnje kod nas, a proizvodnja diktira kreativnost.
Mišljenja sam da svaka zemlja ima neke svoje probleme u tom sektoru. Evo uzet ću kao primjer Šveđane. Nedavno sam bio u Švedskoj i mogu reći da svi misle kako su tamo uvjeti savršeni jer su na neki način kolijevka Skandi dizajna. Nije baš tako. Imaju po tri sata danje svjetlosti i onda se doslovno zakucaju i rade kao mravi i nastoje u što kraćem roku odraditi što više. Zato im je dizajn pročišćen i hladniji. Mi s druge strane imamo tu toplinu, kamen, drvo, imamo predivnih stvari koje nam mogu biti inspirativne samo kad bismo ih šire prihvatili kao naš identitet.
Nema ljepše inspiracije od sunca i osmijeha i koliko god to zvučalo kao klišej to je nešto što je mene pozvalo nazad iz Berlina gdje smo imali ozbiljne projekte po ps-u. Spomenut ću još samo situaciju kad sam došao u Nizozemsku i kada me je tadašnji menadžer pitao zašto sam došao u Nizozemsku ako sam završio dizajn. Kazao sam mu da je scena u Nizozemskoj puno jača, da je situacija kod njih bolja, da mi nemamo scenu na što mi je on odgovorio: „Nemate scenu? Pa super, ti budi prvi koji će je napraviti“. I onda sve shvatiš i sve ti sjedne na svoje mjesto.
Ali super da si otišao jer nikada ne bi dobio svijest o tome
Tako je. Zato uvijek kažem da treba putovati, istraživati, pronaći sebe, probati stvari. U Japan se vraćam opet ove godine i želim s njima surađivati jer znam da su Japanci oduševljeni s Hrvatskom kao destinacijom.
Dotaknuo si se proizvodnje pa me zanima kakva je situacija s tim. Da neki klijent sada naruči 30 tisuća vješalica. Postoji li kod nas ta infrastruktura koja može podržati veliku narudžbu?
To je jedna od poteškoća kod nas. Najveći problem je pronaći suradnika. Ako predmet nije razvijen do kraja, time je problem veći. Kroz obrazovanje sam naučio da je uvijek dobro prvo otići na izvor i vidjeti s čim raspolažeš i onda na temelju toga biti kreativan. U slučaju grafičkog dizajna najlakše je otići u tiskaru i reći ljudi što vi možete, što biste htjeli i ja ću se kao dizajner prilagoditi vama. Pritom ne mislim na situaciju u kojoj ja ograničavam svoju kreativnost. Kao što moji inozemni uzori kažu, profesionalni dizajner će pronaći izazov u svemu pa ako mi daš cm prostora meni će biti izazov maksimalno iskoristiti taj centimetar za svoju kreativnost.
Najveća je zabluda da možeš raditi baš sve što hoćeš. Ne možeš. I da je najveća proizvodnja u pitanju uvijek postoje neka tehnička ograničenja. Vani je to možda lakše jer postoji više uhodanih proizvodnji, više strojeva, postoje firme gdje možeš doslovno uletjet i napravit proizvod. Jednom kad imaš prototip onda ga možeš industrijski naštancat i stvoriti ozbiljan lager. U Hrvatskoj imamo problem što smo „poubijali“ male butik proizvodnje. Ovi koji su preživjeli preživljavaju tako da rade isključivo komercijalne stvari ili rade u jako malim količinama, a oni koji imaju entuzijazma najčešće nemaju vrijeme jer to vrijeme isporuke postane horor. Vješalica je bila logičan proizvod koji je bilo jednostavnije razviti s lokalnim majstorima. Mislim da dizajner treba biti skroman s proizvodom i uopće vidjeti kako će proizvodnja funkcionirati.
Dakle trebaš biti pragmatičan?
Apsolutno trebaš biti pragmatičan.
Smatraš li da su nagrade za dizajn na našem tržištu korisne i da su opipljive u pogledu dobivanja poslova nakon osvajanja neke nagrade?
Mislim da su korisne i kao referenca za press i za prezentaciju vlastitog rada. Isto tako smatram da su korisne kao priznanje struke. Internacionalne nagrade ti daju referencu za dalje. Jedno takvo priznanje struke koje si možeš staviti na zid dođe kao medalja koja ti znači nešto puno kao što znači sportašima. S druge strane poznajem mnogo dobrih dizajnera koji nisu dobili nagrade jer se nikada nisu prijavili ni za što. Same dodjele nagrada su super za networking jer upoznaš super ljude sa svih strana svijeta. Na tim dodjelama sam upoznao ljude iz cijelog svijeta i s nekima sam i danas u kontaktu.
Kojom brzinom se smjenjuju trendovi u dizajnu i što ako nešto što radiš možda nije u skladu s aktualnim trendom? Zanima me kako tržište dizajna danas funkcionira i događa li se taj protok trendova brzo kao u modi?
Reći ću ti da će crna mala haljina uvijek biti „in“ kao i neki predivni klasici dizajna bio to Eames, Miller, Castiglioni.. Kvalitetni evergreeni će uvijek biti poželjni kao i ta mala crna haljina. Pomodnost naravno postoji, a hoće li se uloviti u neki plitki trend to nitko ne zna. Trendovi se smjenjuju sve brže i brže i generalno nemam neki problem s tim, osim što trendovi u dizajnu stvaraju puno viška. To je i jedan od glavnih problema modne industrije s količinom otpada koja nastaje od viška proizvedenih komada. Nepotrebna ambalaža, sve je i dalje u plastici, puno toga se proizvodi. Smatram da su trendovi potrebni da bi nas držali budnima, ali moramo znati kako baratati njima.
Misliš li da je u dizajnu već sve izmišljeno ili ima prostora za inovacije?
Iako mnogi kažu da je već sve izmišljeno tome bih pristupio s neke druge strane. Danas imamo nevjerojatne tehnološke mogućnosti i postoji jedna širina ideja koje su mogu realizirati. Nas je više, mozgova je više, individualaca je više.. taj predivni vrt samo raste. Napravit ću usporedbu s kuhanjem. Koliko toga su nam kuhari otkrili u posljednjih nekoliko godina s namirnicama koje postoje već stoljećima. Uvijek ima prostora za inovaciju čak i ako nešto već postoji bilo da se radi o hrani, dizajnu ili modi. Danas nam tehnologija daje toliko predivnih mogućnosti da razvijemo neke postojeće proizvode. Da, stolica je stolica, stol je stol, ali ajmo vidjeti kako ga možemo napraviti na drugi način, možda uključiti lokalne majstore i proizvođače i stvoriti nešto novo.
Dotaknuli smo se i gastronomije pa ću te pitati sljedeće, ti si radio vizualni koncept za poznati zagrebački brunch place Broom 44?
Da, radio sam vizualni koncept i interijer, a u interijere i ugostiteljstvo sam ušao kada sam prije nekoliko godina pokrenuo Duba Beach Bar na Hvaru. Tu sam uspio stvoriti prostor koji vjerno prenosi moju energiju i ljudima se jako sviđa boraviti tamo, vole doći i opustiti se. To me posebno inspirira, taj feedback koji dobivam od ljudi. On me onda tjera da idem dalje u istraživanje i pronalazim neke nove ideje. Obožavam putovati, istraživati kulturu kroz hranu i glazbu. Kad kreneš na jedno takvo istraživanje po putu upoznaješ ljude koji su genijalni u tom segmentu. Tako sam na primjer upoznao obitelj Miletić koji stoje iza kultnog restorana Tać kojima sam osmislio par grafičkih rješenja.
Na temelju toga su mi se javili Igor i Vedran iz Brooma koji su imali ideju da spoje kavu i jednostavna jela u jedan novi koncept. Pristupili su mi s idejom u kojoj sam se dobro snašao jer su kao klijenti iznimno profesionalni, otvoreni i jako dobri u onome što rade do te japanske perfekcije. S takvim ljudima je bilo jednostavno i inspirativno za raditi jer točno znaju što žele, što ne žele i kad su me ubacili u te margine i dali mi da se unutar njih raspucam i budem kreativan napravio sam prostor koji živi sam sa sobom. Takvi ljudi su me gurnuli da počnem malo više kopati u smjeru dizajna interijera i da shvatim koliko to može biti zabavno, isključivo kada se radi s ljudima koji su jako stručni. I inače pokušavam surađivati isključivo s ljudima koji su jako strastveni. Drugi najdraži projekt mi je svakako rješenje (sučelje i interijer) za Spartan Gym kod mojih ljudi koji se bave borilačkim sportovima.
Dakle voliš te passion projects?
Da. To volim. Dizajneri koji su sami po sebi nekako strastveni i često subjektivni su jako blagoslovljeni kad dobiju klijente i naručitelje koji su isto tako strastveni. Sljedeći cilj mi je svom vintage auto klubu ponudit rješenja za uređenja novih projekata.
