Iako to duboko ne volim, razumijem da ljudi imaju mišljenje i/ili poriv da osuđuju slavne osobe: živimo stisnuti u šaci kulture opsjednute standardima ljepote koje je nemoguće dosegnuti jer su, po svojoj prirodi, osmišljeni upravo tako da budu nedostižni. To mišljenje može varirati od divljenja do zavisti, ali i bijesa zbog toga što se čini da se zvijezde ili ponašaju kao da su se jednostavno rodile prirodno uklapajući se u te standarde ili postaju njihovi robovi. Šteta koju smo vjerojatno svi (i slavni i mi) morali pretrpjeti kod većine ljudi izaziva agresivnu reakciju – a kad kažem “svi”, mislim uglavnom na žene. Danas je na svima meta Ariana Grande.
Nedavno sam pročitala jednu rečenicu upravo na ovu temu koja bolno pogađa u srž: “Pretvaranje tuđih tijela u temu internetskih rasprava ne mijenja bitno ničija uvjerenja ni stavove – samo održava kulturu nadzora.”
To je sasvim nova razina, i to ona koje mnogi nisu u potpunosti svjesni. Nadzor. Sami ljudi daleko su, daleko gori od Meta naočala koje toliko vole perverznjaci. Bez obzira na to koliko citata o „gledanju svog posla” spremimo ili objavimo, na kraju svi sudjelujemo u toj toksičnoj kulturi nadzora. Ne samo da gledamo tuđa posla nego aktivno iznosimo mišljenja. U teoriji, najzdravije bi bilo jednostavno prekinuti s tim, što bi se reklo, cold turkey. U stvarnom životu to se čini praktički nemogućim.
Ariana Grande: osuda kao omiljeni olimpijski sport
Ako mi smeta kad nasumični ljudi na ulici komentiraju mog psa i širinu njegova prsnog koša (ogroman je, priznajem), što mi daje pravo da govorim o slavnim osobama koje nestaju pred našim očima od mršavosti, poput Ariane Grande? Sirota djevojka u zadnje je vrijeme svima na tapetu, ali daleko od toga da je jedina. Ne znam ništa o Ariani Grande. To što MENI djeluje bolesno ne znači aman-taman ništa, a kad kažem „bolesno”, doslovno ni ne nagađam radi li se o poremećaju prehrane ili nečemu sasvim drugom, poput autoimune bolesti ili raka (sjećate se Chadwicka Bosemana?). Nemam pojma što se događa s Arianom Grande. Sve što znam jest da stanje u kojem se njezino tijelo trenutačno nalazi nije nešto što bih nazvala aspiracijom, i to iz razloga koji nemaju veze s „mojim ukusom”.
S druge strane, ja sam dijete 90-ih. Odrasla sam uz heroin chic i išla u baletnu školu, što nije baš najzdravija kombinacija za tinejdžericu. Slavne osobe koje su tada brutalno secirali, a koje su bile tek nešto starije od mene, činilo se da su se oporavile, samo da bi u ranoj srednjoj dobi, s povratkom trenda, ponovno počele ozbiljno mršavjeti i također nam nestajati pred očima. Kate Moss iz 90-ih izgleda “zdravo” u usporedbi s današnjim holivudskim verzijama.
Dakle, nije riječ samo o „mladoj generaciji”. Milenijalci ponovno proživljavaju svoju traumu, vjerujte mi.
U ovakvoj klimi, kako, zaboga, uopće govoriti o ženskim tijelima, a da sve ne ode u pogrešnom smjeru?
U neke sam stvari sigurna, primjerice da ne treba komentirati Adelino mršavljenje kao da je to njezino najveće postignuće. Ona je prije svega umjetnica koja ruši rekorde. Opširno sam pisala o tome zašto komentiranje tijela (slavnih) žena nije produktivno. Nažalost, kao što se događa s mnogim drugim stvarima, negdje usput se „nemojmo posramljivati ni hvaliti žene zbog njihove težine ili izgleda” pretvorilo u ignoriranje patologija poput, primjerice, poremećaja prehrane ili pretilosti na drugom kraju spektra.
Zato stvari postaju kompleksne kada se pred našim očima događa disappearing act kakav gledamo kod Ariane Grande. Možda je najbolje priznati da ga vidimo, bez upiranja prsta i osude. Biti svjestan opasnosti, ali ne sramiti nikog i individuu pretvarati u glavnog krivca. I definitivno ne pretpostavljati njezine razloge.
Ako se dovoljno potrudimo, možemo biti fer i “mrziti igru, a ne igrača”. Ili bih trebala reći “žrtvu”.
