(P)ostaju li sijeda kosa i prirodno starenje stvar stava?

Zašto sijeda kosa, bore i lice bez šminke i dalje izazivaju toliku buku? Prirodno starenje, društvena očekivanja i sloboda izbora svake žene
04.11.2026.
IMAGE SOURCE: Profimedia
prirodno starenje
RECOMMENDED

Pratim jedan inspirativan Instagram profil na kojem osnivač David Carmi zaustavlja ljude na ulici i svima postavlja isto pitanje: što te čini toliko samopouzdanim? Odgovori su najrazličitiji, a posebno sam se zaljubila u tipa koji je odgovorio: „I just don’t give a f**k.“ Nastavlja kako ionako nikoga nije briga i nitko ne obraća pozornost, a dodaje i da samopouzdanje dolazi iz mjesta u kojem smo potpuno okej s mogućnošću da failamo.

IMAXtree, Marco Rimbaldi FW19

Sjajno rečeno, pogotovo onaj prvi dio u kojem nam daje do znanja da nikoga nije briga. Istomišljenica sam, ali odmah se pitam koliko je taj osjećaj samopouzdanja zaista naš, a koliko ovisi o tome kako nas drugi vide? Koliko se usudimo izgledati onako kako želimo, a koliko se prilagođavamo društvu i onome što mislimo da drugi očekuju od nas?

Sijeda kosa kao nova modna izjava

Svijet ne prestaje pričati o prirodnoj sijedoj kosi glumice Olivije Colman. Jasno, vani je Wicker, mračna folklorna romantična komedija u kojoj ima glavnu ulogu. Manda i ja više smo se koncentrirale na supruga izrađenog od košare, haha, nego na njezinu kosu jer nam je potonje ipak u svemu tome nešto prirodnije. Znam da filmu treba dobar PR, i definitivno kosa može biti neki širi medijski kontekst, ali nije mi jasno zašto njezina pojava izaziva toliko oduševljenje publike. Kada nas je počelo toliko fascinirati to što žena jednostavno nosi svoju prirodnu kosu? Je li to zato što je ona Olivia Colman ili zato što takvo što u svojoj okolini ne viđamo svakodnevno? Moguće je oboje.

Sijeda kosa odjednom postaje chic, moderna i vrlo poželjna, odnosno trebala bi postati simbol normalizacije prirodnog starenja žena koje se ne žele farbati do stote. No je li se zaista normalizirala ili je samo postala novi poželjni estetski trend? Jer postoji razlika između toga da slavimo sijedu kosu na crvenom tepihu i toga da nam ona postane sasvim uobičajen prizor u svakodnevnom životu.

Nemam pojma, ja svoje sijede ne vidim, ali imam dosta frendica koje se već godinama redovito farbaju, što zbog promjene boje kose, što zbog sijedih. Ja na njima sijedu kosu nikad ne vidim. Nešto je možda do dioptrije, a nešto do toga što sam potpuno okej s tim da ih i vidim. Ne znam kako bih to bolje objasnila, ali volim ih vidjeti i na ženama i na muškarcima. Volim ih vidjeti i kod svoje sestre, koja nosi kosu prošaranu pramenovima i sijedima oko uha. Uvijek djeluje uredno, profinjeno i šarmantno. Poznajem i dvije cure koje imaju po samo jedan široki sijedi pramen u kosi i odlično ga nose, i u kratkim i u dužim varijantama frizura.

Sijede nemaju veze s godinama, baš kao ni ćelavljenje. Netko će oćelaviti još na faksu, a netko će, kao moj stari, i sa 74 godine imati gustu, sjajnu sijedu kosu. Tako je i sa ženama koje prve sijede mogu dobiti već u dvadesetima, dok ih neke u četrdesetima, kao ja, još ne vide. Drugim riječima, ne postoji univerzalni trenutak u kojem žena počinje starjeti, ali postoji prilično univerzalno očekivanje da bi trebala što dulje izgledati kao da se to ne događa.

Kada običan izrast postane čin hrabrosti?

Neću nabrajati tko sve već godinama nosi svoju prirodnu kosu jer mi nema smisla isticati žene samo zbog toga. Ali podsjetit ću vas da je Sarah Jessica Parker 2022. godine u intervjuu za Allure molila ljude da joj prestanu govoriti kako je hrabra zato što ne skriva sijedu kosu. Govorila je i o tome da ne želi trošiti slobodno vrijeme na pokušaje da izgleda kao prije 15 godina. Zanimljivo je da zapravo nije ni prestala farbatu kosu, nego su njezini sijedi izrast i pramenovi postali predmet medijskih komentara. Posebno ju je frustriralo to što je njezina kosa bila tema, dok se sijeda kosa njezina prijatelja Andyja Cohena nije ni spomenula. Druga tema, zasad.

IMAXtree

Ono što je najvažnije jest da sama nije ni pokušavala poslati poruku o prirodnom starenju, ali javnost joj ju je svejedno pripisala. Njezina je kosa postala simbol nečega što ona sama nije namjeravala simbolizirati. Skoro mi pada na pamet da je javnost ljuta što je ostarjela i što nije zauvijek ostala Carrie Bradshaw. Što bi možda moglo objasniti dio kritika.

Uostalom, žena teško može pobijediti u toj igri. Ako ne skriva sijede, hrabra je. Ako ih boji, ne miri se sa starenjem. Ako napravi estetski zahvat, pod povećalom je jer ne prihvaća bore i opuštenu kožu. Ako ga ne napravi, opet je pod povećalom jer se, eto baš nekako zapustila. Kao da se od žena ne očekuje samo da dobro izgledaju nego i da pritom odaberu društveno prihvatljiv način na koji će to postići.

Zašto je prirodno starenje i dalje vijest?

Slična se stvar dogodila s Pamelom Anderson, koja se na Tjednu mode u Parizu 2023. pojavila bez šminke. Fotografije njezina lica bez pudera, maskare i prepoznatljivog glamuroznog make-upa obišle su svijet. Njezina odluka postala je vijest, a ona je ubrzo proglašena simbolom autentičnosti i prihvaćanja sebe.

Nemam ništa protiv toga da Pamela Anderson nosi lice bez šminke, baš kao što nemam ništa protiv toga da se bilo koja žena na svijetu i oko mene ne šminka. Zanimljivo mi je samo koliko je neobično kada žena na javnom događanju jednostavno ne nosi make-up. Je li tu dovoljan samo stav ili joj je titula seks-simbola devedesetih dala određenu slobodu da danas izgleda kako god želi? To svakako ne možemo znati, ali njezin primjer otvara zanimljivo pitanje: zašto je toliko posebno kada žena ne radi nešto što smo navikli očekivati od nje?

IMAXtree, Vivienne Westwood FW19

Problem je u tome što smo i prirodan izgled pretvorili u svojevrsno postignuće. Nekad se od žena očekivalo da prikrivaju godine, a danas ih se može slaviti ako ih ne prikrivaju. U oba slučaja njihov izgled postaje poruka koju drugi čitaju, komentiraju i vrednuju. Čak i kada želimo podržati ženu koja se odlučila ne šminkati, posežemo za riječima poput hrabrost, pobuna i autentičnost. A što ako je samo odlučila taj dan ne staviti maskaru? Znam što, ekipa joj je rekla: izgledaš nekako bolesno danas.

Koliko je naš izgled zapravo naš izbor?

Koliko žena sa sijedom kosom svakodnevno viđamo u poslovnom okruženju, restoranima ili na sastancima? Je li sijeda kosa doista toliko rijetka ili nam je njezino prekrivanje već toliko normalizirano da ga više ni ne primjećujemo, dok istodobno glorificiramo poznate žene poput Olivije Colman? Kao da to lakše prihvaćamo kod osoba koje su nam svima poznate. Možda zato što ih gledamo na crvenom tepihu, u pažljivo osmišljenim modnim kombinacijama i uz frizure koje su sve samo ne slučajne. Osim toga njihova prirodnost je vrlo dobro stilizirana.

A možda je poznatim ženama jednostavno lakše donositi takve odluke jer iza sebe imaju karijeru, status i određenu financijsku sigurnost. Ako si već izgradila ime, možda si možeš dopustiti da te manje brine hoće li netko zbog sijede kose ili lica bez šminke steći pogrešan dojam o tebi. Naravno, ni slavne žene nisu imune na kritike, što nam je pokazao slučaj Sarah Jessice Parker, ali ipak imaju platformu s koje mogu odgovoriti.

Ako razmišljamo malo dublje, naš izgled sigurno utječe na profesionalni dojam koji ostavljamo. To podrazumijeva i određeni standard koji se od nas očekuje. Žene vjerojatno imaju osjećaj da moraju izgledati mlađe kako bi ih se doživljavalo kao energične, relevantne i sposobne. A što je sa samozaposlenim ženama koje svakodnevno moraju pridobiti povjerenje novih klijenata? Nikad ne znamo tko sjedi preko puta nas kada prvi put sjednemo za stol. Mislim, ne znamo ni poslije, haha. Ali je li možda lakše biti „slobodniji“ kada već imaš čvrstu, utabanu karijeru, status i sigurnost? Ja bih rekla da jednim dijelom sigurno jest.

Tu se otvara i pitanje klase i trendova. Sjećamo se rasprava o nenalakiranim, odnosno „golim“ noktima, koji su se u nekim komentarima povezivali s tihim luksuzom i statusom bogatijih žena. Dok je za jedne uredna manikura znak dotjeranosti, za druge je upravo odsutnost laka postala znak da im takva vrsta održavanja nije potrebna. Ispada da čak i ono što izgleda kao odustajanje od uljepšavanja može postati novi luksuzni trend.

Tanka nit između onih koji su „zaslužili“ određeni status i onih koji ga navodno nisu zaslužili očito postoji. Ili moćniji jednostavno definiraju trendove, a društvo onda priželjkuje biti poput njih? U svakom slučaju, nije baš svejedno tko si može priuštiti da odstupi od očekivanja, a tko ima osjećaj da bi ga takav izbor mogao stajati poslovne prilike, društvenog prihvaćanja ili barem prvog dobrog dojma.

Ne trebamo novi ideal prirodnog izgleda

Ipak, zanimljivije od svega toga mi je početno pitanje samopouzdanja, koje ne želim vezati uz ideju da trebamo prestati bojiti kosu, zazirati od botoksa ili se prestati šminkati. Ne želim da prirodno starenje postane novi moralni standard, kao da su žene koje se ne farbaju, ne šminkaju i ne odlaze na estetske zahvate automatski hrabrije ili samopouzdanije od onih koje to rade.

Luigi de Pompeis / Alamy / Profimedia

Voljela bih da samopouzdanje bude ono što dolazi iz vlastitih muda i osjećaja koji želimo nositi sa sobom. Hoće li to biti sijede, dva mjeseca nepočupane obrve, nježno plavi ruž za usne ili redoviti odlasci na frizuru, potpuno mi je nebitno. Bitno mi je da znamo zašto nešto biramo. Volimo li svoju boju kose ili je bojimo jer mislimo da moramo? Uživamo li u šminkanju ili se bez nje osjećamo nedovoljno dotjerano? Želimo li ukloniti bore ili imamo osjećaj da ih ne smijemo pokazati?

Hoće li prirodno starenje postati buntovni čin? I hoće li nam, kada nam se kapak dvostruko preklopi, naš stav i dalje biti dovoljan? Bojim se da ćemo tu odluku morati donijeti samo mi.

SAZNAJ VIŠE: