U posljednje vrijeme čitanje knjiga opet se vratilo u fokus. Iskreno, jedini trend na društvenim mrežama koji priznajem, pa makar on značio samo fotografiranje korica bez stvarnog čitanja. I to bih nazvala korakom naprijed, što god to značilo. Pisana riječ i knjige uče nas o životu, o nama samima i o drugima više nego ijedan drugi medij. Usudila bih se reći da pročitano ponekad više utječe na naše razumijevanje drugoga nego bilo koje putovanje ili neposredno iskustvo. Književnost nam omogućuje da upoznamo ljude, okolnosti, kulture i razmišljanja s kojima se možda nikada ne bismo susreli. I što je još važnije, da ih razumijemo iznutra, bez potrebe da ih odmah prosuđujemo.

Upravo zato u nastavku želim izdvojiti svojih deset najdražih romana, kojima se rado vraćam i koje čitam godinama. Zanimljivo je kako tih deset naslova nije uvijek na popisu. Nešto dođe, nešto ode, pa se ponovno vrati. S godinama se mijenjamo mi, a s nama i naš ukus. Ponekad sve ovisi i o trenutačnoj životnoj situaciji, jer ista knjiga pročitana u različitim razdobljima života može ostaviti potpuno drukčiji dojam.

Knjige su mi u tom smislu pomalo kao stil. Intuitivno ih biramo, mijenjamo i volimo, bez potrebe da uvijek objašnjavamo zašto. Ne volim se svrstavati u ladice, pa tako ni kada je čitanje u pitanju. Ne zanimaju me pretjerano književni žanrovi, popularnost pojedinih autora ni popisi knjiga koje bi svatko navodno trebao pročitati. Zanimaju me knjige koje ostaju sa mnom i nakon što ih zatvorim. Ovih deset trenutačno su upravo takve.
Marcel Proust, Combray
Proust je jedan od onih pisaca koje ne možete čitati usput. Njegove rečenice zahtijevaju vrijeme, koncentraciju i određenu spremnost da se prepustite razmišljanjima koja naizgled nemaju kraja. Combray, prvi dio romana Put k Swannu iz ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom, bavi se djetinjstvom, sjećanjima, obiteljskim odnosima i načinom na koji prošlost nastavlja živjeti u nama. U ovaj roman sam je zaljubila još kao učenica 4. srednje, kada sam se prvi put susrela s tako snažnim podražajima i opisima.
Kod Prousta mi je posebno zanimljivo koliko pažnje posvećuje stvarima koje svakodnevno gotovo i ne primjećujemo. Miris, okus, nečiji pogled ili sasvim običan događaj mogu otvoriti čitav svijet uspomena. Njegovo pisanje podsjeća me koliko je ljudska unutrašnjost složena i koliko često nismo ni svjesni razloga zbog kojih nešto osjećamo ili pamtimo. Prousta ne čitam zbog radnje, nego zbog načina na koji promatra čovjeka. I svaki put imam osjećaj da sam primijetila nešto što mi je prethodno promaknulo.

Gabriel García Márquez, Sto godina samoće
Ako postoji roman koji bih mogla čitati više puta i svaki put ga doživjeti drukčije, onda je to Sto godina samoće. Priča o obitelji Buendía i izmišljenom gradiću Macondu jedna je od najpoznatijih u svjetskoj književnosti, ali njezina vrijednost za mene nije samo u maštovitosti ili čuvenom magijskom realizmu.
Márquez piše o obitelji, ljubavi, samoći, ponavljanju pogrešaka i ljudskoj sklonosti da iz generacije u generaciju ponavljamo slične obrasce. Njegovi likovi često su istodobno razumljivi i potpuno nerazumni, što ih čini toliko ljudskima. Posebno mi je zanimljiv odnos između osobnih odluka i obiteljske povijesti. U romanu se neprestano vraćaju ista imena, karakteri i sudbine, kao da se povijest ponavlja unatoč svim pokušajima da se od nje pobjegne. Iako je riječ o vrlo neobičnom književnom svijetu, u njemu prepoznajem mnogo toga iz stvarnog života.

Sandro Veronesi, Kolibrić
Kolibrić je roman o čovjeku koji pokušava održati ravnotežu dok se oko njega sve mijenja. Glavni lik Marco Carrera, kojega zbog njegova fizičkog izgleda u djetinjstvu prozovu Kolibrić, prolazi kroz niz obiteljskih tragedija, ljubavnih odnosa i osobnih gubitaka. Ono što mi je kod ovog romana posebno zanimljivo jest način na koji govori o izdržljivosti. Ne o velikim pobjedama, radikalnim promjenama ili neprestanoj potrebi da krenemo ispočetka, nego o sposobnosti da ostanemo na mjestu, podnesemo ono što nam se događa i nastavimo živjeti.
Veronesi pritom ne idealizira svoje likove. Oni griješe, donose loše odluke, vole pogrešne ljude i često ne znaju što bi sa sobom. Upravo mi je zato roman toliko uvjerljiv. Život se rijetko odvija prema jasnom planu, a još rjeđe završava onako kako smo zamišljali.

Khaled Hosseini, Tisuću žarkih sunaca
Ovo je jedan od onih romana koje nije jednostavno čitati, ali ih je još teže zaboraviti. Kroz živote dviju Afganistanki, Mariam i Lajle, Hosseini prikazuje desetljeća političkih previranja, ratova i društvenih promjena u Afganistanu, ali prije svega govori o položaju žena i njihovim osobnim sudbinama.
Posebno me pogodilo koliko su okolnosti u kojima su rođene odredile njihove mogućnosti, obrazovanje, brakove i svakodnevni život. Istodobno, roman pokazuje koliko dostojanstva, ljubavi i hrabrosti čovjek može sačuvati i u gotovo nepodnošljivim okolnostima. Hosseini piše vrlo pristupačno, bez potrebe za kompliciranjem, a uspijeva približiti svijet koji je većini nas poznat uglavnom kroz vijesti. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih toliko volim književnost. Nakon ovakve knjige teško je na isti način promatrati ljude i okolnosti o kojima smo dotad znali vrlo malo.

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva
Još jedan Hosseinijev roman, ali s drukčijim naglaskom. Gonič zmajeva prati prijateljstvo dvojice dječaka, Amira i Hassana, u Afganistanu prije sovjetske invazije, a zatim posljedice jednog događaja koji će obilježiti njihove živote.
Za mene je ovo prije svega roman o krivnji, kukavičluku, izdaji i mogućnosti iskupljenja. Posebno je zanimljivo koliko jedna odluka, donesena u djetinjstvu, može utjecati na čovjekov odnos prema sebi i drugima. Hosseini ne pokušava prikazati svoje likove kao isključivo dobre ili loše. Amir je često sebičan, slab i nepravedan, ali upravo zbog toga njegova priča otvara važna pitanja o odgovornosti i savjesti. Koliko smo spremni priznati vlastite pogreške? Možemo li ih ikada doista ispraviti? I postoji li trenutak u kojem je za to prekasno? To su pitanja zbog kojih mi se ovaj roman uvijek iznova vraća u misli.

Véronique Olmi, Bakhita
Roman Bakhita temelji se na životu svete Jozefine Bakhite, djevojčice iz Sudana koja je oteta, prodana u roblje i tijekom djetinjstva i mladosti prošla nezamislivo nasilje. Kasnije je dospjela u Italiju, postala redovnica i naposljetku bila proglašena svetom. Nedavno sam ponovno razmišljala o ovoj knjizi, posebno u kontekstu današnjih rasprava o traumama, prošlosti i osobnoj odgovornosti.
Bakhitin život iznimno je težak za čitanje. Ne samo zbog nasilja koje je pretrpjela nego i zbog činjenice da je riječ o stvarnoj osobi. Ipak, ono što me najviše fascinira nije samo njezina patnja, nego ono što je odlučila postati nakon svega što joj se dogodilo.
Njezina prošlost mogla je biti razlog za ogorčenost i mržnju, ali ona je odabrala drukčiji put. Naravno, nije svaka ljudska sudbina usporediva i ne reagiraju svi ljudi jednako na proživljene strahote. No upravo me njezin primjer potiče na razmišljanje o slobodnoj volji, oprostu i mogućnosti da čovjek ne dopusti da ga zlo koje je doživio u potpunosti definira. Za mene je ovo jedan od najsnažnijih romana o ljudskom dostojanstvu i vjeri.

John Williams, Stoner
Na prvi pogled, Stoner je roman u kojem se ne događa gotovo ništa spektakularno. William Stoner odrasta na siromašnoj farmi, odlazi na fakultet, postaje profesor književnosti, ženi se i živi prilično običnim životom. Upravo je u toj običnosti njegova posebnost.
Williams piše o neispunjenim očekivanjima, pogrešnim odlukama, usamljenosti, ljubavi prema književnosti i malim osobnim porazima koji s vremenom oblikuju čitav život. Stoner nije osobito uspješan prema uobičajenim društvenim kriterijima, ali njegov život zbog toga nije manje vrijedan. Ovaj roman posebno volim jer ne pokušava uvjeriti čitatelja da svaki život mora imati veliku svrhu, izvanredna postignuća ili dramatičan rasplet. Većina ljudi živi mnogo bliže Stoneru nego junacima velikih pustolovnih romana. A Williams uspijeva upravo takav život učiniti književno iznimno zanimljivim.

Kiran Desai, Nasljeđe gubitka
Nasljeđe gubitka roman je o identitetu, pripadnosti, klasnim razlikama, migracijama i posljedicama kolonijalizma. Radnja se odvija između Indije i Sjedinjenih Američkih Država, a kroz nekoliko povezanih sudbina Desai prikazuje ljude koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu.
Posebno mi je zanimljivo kako piše o odnosu prema vlastitoj kulturi. Neki likovi žele pobjeći od svojeg podrijetla, drugi ga idealiziraju, a treći se nalaze negdje između, bez osjećaja da u potpunosti pripadaju ijednom svijetu. Roman se bavi i razlikom između naših očekivanja i stvarnosti, osobito kada je riječ o odlasku u inozemstvo i potrazi za boljim životom. Ono što izvana izgleda kao prilika često je povezano s usamljenošću, poniženjima i osjećajem gubitka identiteta. Volim knjige koje me prisiljavaju da preispitam vlastite predodžbe o drugim kulturama i društvima, a ovaj roman upravo to radi.

J. R. R. Tolkien, Gospodar prstenova
Znam da se Gospodar prstenova često svrstava u fantastiku, ali meni je to oduvijek bilo pomalo preusko određenje za Tolkienovo djelo. Iza izmišljenih naroda, jezika i zemljopisa nalazi se priča o prijateljstvu, odanosti, iskušenju moći, žrtvi, milosrđu i slobodnoj volji. Tolkien je stvorio svijet koji je iznimno detaljan, ali ono zbog čega mu se vraćam nisu samo njegova mašta i sposobnost pripovijedanja.
Posebno mi je zanimljiv način na koji prikazuje dobro i zlo. Njegovi junaci nisu uvijek najmoćniji, najpametniji ili najhrabriji. Često su upravo najmanji i naizgled najmanje važni likovi oni čije odluke imaju najveće posljedice. Jednako je važna i tema iskušenja. Prsten ne djeluje na sve likove jednako, ali svakome otkriva nešto o njegovim željama, slabostima i odnosu prema moći.
Tolkien je za mene jedan od pisaca kojima se mogu vraćati u različitim životnim razdobljima i uvijek pronaći nešto novo. A to što je riječ o fantastici nikada mi nije bilo manje vrijedno od bilo kojeg drugog književnog žanra.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot
Dostojevski je pisac kojemu se gotovo uvijek vraćam kada želim čitati o ljudskoj prirodi, moralu i odnosu dobra i zla. Idiot mi je posebno zanimljiv zbog glavnog lika, kneza Miškina, čovjeka čija iskrenost, dobrota i naivnost dolaze u sukob s društvom u kojem živi.
Miškin nije idiot u uobičajenom smislu te riječi. Njegova dobrota i nesposobnost da se prilagodi društvenim igrama, interesima i manipulacijama razlog su zbog kojeg ga drugi često tako doživljavaju. Dostojevski kroz njega postavlja pitanje može li istinski dobar čovjek uopće funkcionirati u svijetu u kojem ljudi često djeluju iz taštine, ljubomore, sebičnosti i potrebe za moći.
Posebno volim što kod Dostojevskog gotovo nikada nema jednostavnih odgovora. Njegovi likovi neprestano se sukobljavaju sami sa sobom, proturječe vlastitim uvjerenjima i pokušavaju opravdati postupke za koje duboko u sebi znaju da nisu ispravni. Idiot je za mene roman o dobroti, ali i o tome koliko je ljudima ponekad teško prihvatiti je kada je susretnu.
