Mateja Sučević: „Tržište ima svoj ukus, ja imam svoj“

Mateja Sučević govori o kreativnom putu od ekonomije do fotografije, ilustracije i art direkcije, vlastitom stilu, inspiraciji i AI-ju
29.09.2026.
IMAGE SOURCE: Marija Gašparović
RECOMMENDED

Prirodna, samozatajna, nenametljiva i fina; Mateja Sučević jedno je od onih kreativnih imena za čiji rukopis možemo reći da je prepoznataljiv i prije no vidite čiji je. Od ilustracije i fotografije do stylinga i art direkcije, njezin se rad posljednjih godina prirodno širio, a danas kroz Studio Ninetytwo gradi vizualne identitete i cijele male i velike svjetove oko ideja i brendova.

Put do kreativne industrije za Mateju nije bio pravocrtan. Profesionalan put je započela u ekonomiji, radeći u banci, iskustvo za koje danas kaže da joj dalo disciplinu, sigurnost i samopouzdanje da izađe iz sustava. Danas o kreativnom radu govori bez pretjeranog romantiziranja – svjesna je utjecaja trendova, društvenih mreža i AI-ja, ali i važnosti vlastitog ukusa, intuicije i sposobnosti da se ideja zna objasniti.

S Matejom smo razgovarali o tome kako je spojila različite kreativne discipline, što se događa iza finalne fotografije ili kampanje, kako izgleda njezin proces rada, zašto joj algoritam nikada nije bio posebno važan te što se dogodi kada kreativac nauči reći – ne.

Kad danas pogledaš svoj put od ekonomije do ilustracije, fotografije, stylinga i art direkcije; imaš li osjećaj da si promijenila karijeru ili si tek pronašla način da spojiš sve što te zanima?

Mislim da se sve dogodilo s razlogom. Said everybody ever. Ekonomija i posao u banci u velikoj su mjeri bili rezultat želja mojih roditelja i tadašnje ideje o tome kako bi jedna „ozbiljna karijera“ trebala izgledati. S druge strane, te godine rada naučile su me disciplini, odgovornosti, financijskoj pismenosti i funkcioniranju unutar sustava. I, paradoksalno, dale mi dovoljno samopouzdanja da iz tog sustava izađem.

Kreativa je oduvijek bila konstanta. Imam potrebu nešto primijetiti, povezati i od toga napraviti nešto svoje. I stvarno vjerujem da me „nešto lijepo“ može izvući iz lošeg dana. Zato danas ilustraciju, fotografiju, styling i art direction ne doživljavam kao različite karijere, nego kao različite načine da radim istu stvar – stvaram.

Ilustracija je dugo bila tvoj najprepoznatljiviji potpis. Kada si osjetila da je vrijeme da ona naraste te da kreneš stvarati cijeli vizualni svijet oko neke ideje? Je li to dolazilo prirodno ili si dobivala ponude za jednostavno širi opus?

Crtam otkad znam za sebe. Na tavanu još uvijek imam bilježnice pune stotina modela, haljina, uzoraka i imaginarnih kolekcija. Ilustracija je zato bila jako prirodan početak, ali nikad nisam imala osjećaj da ću ostati samo u tome.

Previše me drugih stvari zanimal: branding, fotografija, moda, proizvod, cijela priča oko brenda. Kad sam prvi put ozbiljnije uzela partnerov fotoaparat u ruke, dosta toga mi je sjelo na svoje mjesto. Odjednom sam dobila još jedan način da ono što imam u glavi pretvorim u sliku.

Naravno, promijenila se i sama industrija. AI je vrlo brzo pogodio ilustraciju i natjerao mnoge kreativce da razmisle gdje još mogu razvijati svoj rad. Kod mene je to možda samo ubrzalo nešto što se već prirodno događalo.

Danas djeluješ kroz Studio Ninetytwo. Što si kroz The 92 Edit naučila, a što si namjerno ostavila iza sebe? Što ti je danas najvažnije u poslu, a nekad ranije možda nisi uopće išla za time?

The 92 Edit bio mi je škola kroz praksu. Nisam imala formalno obrazovanje za većinu stvari koje danas radim, pa sam učila kroz projekte, klijente, dobre i loše odluke. Studio Ninetytwo je zrelija i jasnija verzija svega toga – kreativni studio kroz koji radim art direction, fotografiju i vizualne koncepte, odnosno gradim cijeli svijet oko neke ideje ili brenda.

Koliko ti je važno da se kroz različite stvari koje radiš, od fotografije i stylinga do art directiona, ipak prepoznaje isti osobni rukopis? Koliko ti je to zahtjevno uskladiti?

U zadnje vrijeme dosta često čujem da ljudi mogu prepoznati moj rad prije nego što vide potpis i to mi je jako lijep kompliment.

Volim spontanost, grain i trenutak koji nije previše ispoliran. Moje fotografije često imaju neki retro osjećaj, ali ne želim da to postane formula. Ne mislim da osobni rukopis znači da svaki projekt treba izgledati isto. Puno mi je zanimljivije da se moj senzibilitet osjeti, ali da identitet klijenta ostane na prvom mjestu.

Fotografija, styling i art direction meni se ionako prirodno nadopunjuju; nikad ih nisam doživljavala kao potpuno odvojene stvari.

Kako izgleda tvoj kreativni proces kada dobiješ projekt od nule? Što se događa prije nego što uopće počneš nešto producirati?

Gotovo uvijek kreće od moodboarda. Iako mislim da, kad se baviš ovim poslom, zapravo cijelo vrijeme radiš jedan beskonačan moodboard u glavi. Stalno skupljaš fotografije prostora, kombinacije boja i tekstura, pinaš boardove, screenshotaš packaging, kupuješ knjige, istražuješ odjeću, promatraš ljude.

Kad ti je posao vizualan, počneš tražiti inspiraciju gotovo posvuda i imaš apsolutno povišenu prostornu svijest – the devil is in the details.

Kad dođe konkretan brief, kreće istraživanje tržišta – što već postoji, što brend jest, ali i što ne bi trebao postati. Nakon toga dolazi selekcija. Mislim da je dobar kreativni proces podjednako stvar stvaranja i odbacivanja. Nije teško pronaći pedeset referenci. Teže je znati kojih četrdeset osam ne trebaš.

Postoji li nešto što danas estetski obožavaš, a ranije ti je bilo potpuno nezanimljivo? Koliko na tvoj ukus utječu trendovi, a koliko se svjesno pokušavaš od njih odmaknuti?

Mislim da imam dosta definiran ukus i uglavnom brzo znam reagiram li na nešto ili ne. Ali kad radim za klijenta, ne pokušavam sve pretvoriti u vlastitu estetiku, već tražim zajednički jezik između identiteta brenda, njegove publike i mog senzibiliteta.

Trendovi danas više nisu toliko linearni kao prije. Sve postoji istovremeno, sve se vraća i sve se mijenja jako brzo.

Tu je i AI koji ozbiljno mijenja kreativnu industriju. Mislim da ga nema smisla ni ignorirati ni dramatizirati. Treba naučiti koristiti ono što nam može pomoći, ali istovremeno razvijati ono što se ne može tako lako zamijeniti. Prilagodljivost je danas gotovo jednako važna kao talent i iskustvo.

Radiš u svijetu u kojem svi svakodnevno gledamo iste reference na Instagramu i Pinterestu. Kako danas uopće izgleda originalnost? Koliko ti je teško sačuvati vlastiti ukus kada ti je posao istovremeno i stvaranje i stalno gledanje tuđeg rada?

Originalnost više nije ideja da napraviš nešto što nitko nikada prije nije vidio, nego način na koji biraš, povezuješ i interpretiraš ono što vidiš. Inspiriram se stalno. Gledam, uživam, upijam i učim, ali se trudim ne ostati unutar industrije. Mislim da se ukus i stil upravo tako i grade – kroz osobni filter, kroz ono što primijetiš, što zadržiš i što odlučiš ignorirati.

Što ti misliš, jesmo li postali previše opsjednuti time da sve mora biti „content“? Koliko nam je ostalo spontanosti?

Da i ne. Mislim da puno ovisi o tome kako se sam postaviš prema tome. Meni su društvene mreže oduvijek bile više neki vizualni dnevnik. Volim fotografirati i slagati taj svoj mali digitalni magazin, ali nikada nisam bila pretjerano opterećena algoritmom, idealnim vremenom objave, boostanjem ili time što će nužno najbolje proći.

Vjerojatno sam zato dosta nišna. Nisam baš tipični go-to Instagram profil. Ne smijem se na fotografijama, imam puno previše fotografija psa, premalo partnera – iako su takve fotke klasični money/lajk grab i očito nikad dovoljno fotografija stolica, lijepih knjiga i detalja s putovanja. Tržište ima svoj ukus, ja imam svoj. Ne moramo se uvijek savršeno poklopiti.

Ljudi uglavnom vide finalnu fotografiju, kampanju ili ilustraciju. Što je najveći dio tvog posla koji se uopće ne vidi? Koliko se često moraš boriti za svoju ideju kada radiš s klijentima?

Definitivno research. Iza nečega što na kraju izgleda vrlo jednostavno često stoje dani istraživanja tržišta, konkurencije, referenci, koncepata i svih verzija ideje koje na kraju nikada neće biti realizirane.

Naravno da ponekad moraš braniti ideju, ali većina mojih klijenata dolazi mi zato što poznaje moj rad i zna što može očekivati. Vrlo ozbiljno shvaćam profesionalni dio svog posla. Ako stojim iza neke ideje, želim znati objasniti zašto ona ima smisla, a ne samo očekivati da mi se vjeruje na riječ.

Kada danas kažeš „ne“ nekom projektu? Što mora imati ili nemati da bi ti bilo vrijedno vremena i energije?

Puno lakše nego prije. Vjerojatno je to kombinacija stečenog iskustva i nekoliko situacija iz kojih sam izašla s puno jasnijim osjećajem gdje su mi granice.

Važno mi je da postoji povjerenje, dobra komunikacija i prostor da stvarno nešto doprinesem projektu. Ne mora biti veliki brend ni veliki budžet – neki manji projekti mogu biti puno zanimljiviji ako iza njih postoji dobra ideja i prava energija.

Što misliš da ljudi o tebi pogrešno pretpostavljaju na temelju onoga što vide online?

Mislim da ljudima vjerojatno djelujem hladnije ili strože nego što zapravo jesam. Neki ljudi jako dobro reagiraju na mene, neki manje, i sasvim sam okej s tim. Teško skrivam što mislim ili osjećam – sve mi se dosta brzo vidi na licu. Volim svoj osobni prostor, svoj mir i pazim kakvu energiju puštam u njega. Vjerojatno zbog toga ponekad djelujem zatvorenije ili čak pomalo awkward.

Dosta sam introvertirana i privatna. Imam svoj krug ljudi i ne osjećam potrebu biti najglasnija osoba u prostoriji. Zapravo mislim da se moj karakter dosta dobro preslikava u fotografijama koje radim. One su često malo moody, sanjive i nesavršene. Više me zanima atmosfera nego savršen kadar. Možda je to čak i najtočniji dio mene koji se vidi online.

Koliko ti je trebalo da se prestaneš pitati jesi li dovoljno dobra i počneš vjerovati vlastitom ukusu i talentu?

Ne znam jesam li se ikada potpuno prestala pitati. Mislim da sam svega nekoliko puta u karijeri bila možda 99 posto zadovoljna rezultatom. Gotovo uvijek vidim nešto što bih drugi put napravila bolje – drugi kadar, drugu odluku, možda drugačiji pristup cijelom procesu. To zna biti naporno, ali je u određenoj mjeri i korisno. Tjera te da učiš, preispituješ se i pokušavaš biti bolja.

Kako danas definiraš uspjeh? Je li ti se ta definicija promijenila otkad si počela raditi kreativno?

Kad navečer idem u krevet umorna, ali sretna. Za mene je već velik uspjeh činjenica da mogu živjeti od posla koji stvarno volim. To ne uzimam zdravo za gotovo.

Naravno da imam ambicije, projekte koje želim raditi i mjesta do kojih želim doći. Ponekad na budućnost gledam jako optimistično, ponekad malo manje, ali valjda je i to normalno. Važno mi je da napredujem, da ne stagniram, da imam slobodu odlučivanja, da radim s ljudima koje poštujem i da me ono što radim još uvijek može uzbuditi.

Postoji li nešto što još uvijek jako želiš napraviti, a još nisi imala priliku?

Voljela bih raditi na još više novih brendova od samih početaka. Fascinira me proces u kojem na početku postoji možda samo proizvod i ideja, a onda oko toga gradiš cijeli svijet: ime, ton komunikacije, vizualni identitet, fotografiju, kampanju, način na koji će se ljudi prvi put susresti s tim brendom. Stvaranje priče od nule mi je možda i najzanimljiviji dio posla.

Kad bi ovu fazu svog života i karijere morala opisati jednom fotografijom – koji bi to prizor bio?

Četiri prazne šalice kave u sudoperu i puna pepeljara opušaka. I možda konj i tri psa s lijeve strane svega toga. Dosta dramatično, pomalo predvidljivo i prilično iskreno. Ujedno i mental note da prestanem pušiti i počnem zdravije živjeti. A i da želim jednog dana živjeti na farmi i imati životinje.

SAZNAJ VIŠE: