Sve je teže priuštiti si život solo. Je li samostalan život (p)ostao luksuz?

Je li samostalan život postao luksuz? Stanarine, cijene nekretnina i svakodnevni troškovi sve više određuju možemo li si priuštiti život bez cimera
23.09.2026.
IMAGE SOURCE: Unsplash
samostalan život
RECOMMENDED

Kažu (sad smo sigurni da su to samo memeovi) da su četrdesete nove dvadesete. I to je genijalno iz perspektive mladog duha i djetinjeg poleta, znatiželje i novih iskustava, samo malo mudrije nego što je to bilo s onih, pravih 20. Tvrdnja odlično zvuči na papiru, ali sve mi se čini da su zaboravili dodati da to možda znači i – povratak cimerima. Jer danas samostalan život više nije tako jednostavan sinonim za odraslost.

Maslow bi danas možda nacrtao i četvrtu stepenicu: pronađi stan

Uvijek naivno kažem da bi netko tko je školovan i vrijedan te ima posao trebao moći normalno živjeti, zadovoljavajući osnovne fiziološke potrebe, kao i one za sigurnošću. Abraham Maslow to je zakucao prije gotovo 80 godina kao teorijski model ljudskih potreba. Ja volim reći da je to kamen temeljac bitka. Ali svašta ja volim pomisliti, a onda i reći, a najgore od svega – zaključiti.

2026. je godina i u Zagrebu se danas mali stanovi, govorim o onima od 20 do 35 kvadrata, najčešće rentaju za oko 600 eura. Onda se, ovisno o kvadraturi, euri vinu u nebesa i ono što je već prije nekoliko godina bio prilično ozbiljan izdatak danas je nova polazišna točka. Ako zbrojimo dva i dva i tih 600 eura stavimo uz bok prosječnoj neto plaći u Hrvatskoj, Paloma bi mogla istrošiti sve resurse za izradu papirnatih maramica.

Sjećam se kada mi je frendica prije nekih desetak godina u Zagrebu tražila stan jer je ovdje studirala. Završila je u garaži nekog tipa koji je tvrdio da tamo bez problema mogu živjeti tri osobe. Mogu, ako spavaju u ladici, pomislila je. Često sumnjam da je to bila Maslowljeva ideja kada je gradio piramidu. Zašto sad to izdvajam? Zato što se, da, može živjeti svakako i na sve se živ čovjek navikne. Samo ostaje pitanje je li to život ili puko preživljavanje iz dana u dan. A mislim da svi odgovor znamo. Koliko uopće imamo vremena baviti se njime?

Kvadrat po kvadrat, do vlastitog bankrota

I nije ovo neka nova situacija na tržištu nekretnina. Stanarine su već dugo previsoke i stvar je odavno otišla daleko od one faze kada ti je u nekom izmišljenom, idealnom životu bilo logično dignuti kredit i plaćati toliko ili manje za vlastitu nekretninu. Jer danas kvadrat novogradnje na razini zemlje košta gotovo 3.000 eura. U Zagrebu više od 3.500. Ok, možeš kupiti i “stari” stan, nećeš se obogatiti razlikom. Nekad imam osjećaj da živim u Londonu, ali samo što se tiče cijena i vlage.

Carrie je kupila Manolo. Mi kupujemo kruh

Dio problema sigurno leži i u tome što smo odrasli uz totalno romantičnu ideju solo života. Pop kultura nas je godinama uvjeravala da je imati vlastiti stan zapravo dio osobnog brenda. Carrie Bradshaw je živjela sama na Manhattanu, pisala kolumne, nosila Manolice i nekako uvijek imala dovoljno novca za još jedan par cipela. Kasnije smo saznali i da joj je financijska konstrukcija bila prilično klimava, ali tko je gledao seriju da bi računao budžet? U našoj verziji Carrie ne kupuje Manolo. Mi kupujemo kruh. Koji bismo prema savjetima ministra gospodarstva trebali sami peći ako nemamo novaca za gotov.

I možda bi nam televizija danas trebala dati malo realističniji scenarij. Ne ženu u 30-ima koja nakon posla odlazi na koktele i po Birkin, nego ženu u 40-ima koja sjedi za kuhinjskim stolom i radi prep jer ne želi jesti u pekari i u dostavi i razmišlja jel joj ovaj mjesec treba frizer ili onaj pregled madeža koji stalno odgađa. Ili frajer koji full želi uštedjeti za motor, a stalno mu život siše troškove. Možda plaća alimentaciju jer nije htio ostati u lošem odnosu zbog djeteta. Pa, kriva odluka. U zdravstvo bolje da ne taknem, tu me baš blokira ispod pojasa. Bilo bi super da je stanarina kao jedna preskupa jakna za koju mi mama uvijek kaže: ako je to jedina stvar koju trebaš, samo je ti sebi kupi.

Renta nije jedina jakna koja je poskupjela

Renta je, međutim, samo početak fiksnih troškova svakog mjeseca. Hrana može varirati isto kao što možeš preživjeti mjesec bez novog seruma koji si je sad hit. Ali renta je tu. I nije ta renta jedina jakna koja je poskupjela.

Valeriia Millers / Unsplash

Prema Državnom zavodu za statistiku, potrošačke cijene u Hrvatskoj u kolovozu 2026. iznosile su 4,2 posto više nego godinu ranije. Stanovanje, voda, struja, plin i druga goriva poskupjeli su 10,8 posto, prijevoz 13,5 posto, a restorani i usluge smještaja 6,1 posto. Usluge su ukupno skuplje 7,2 posto i bla bla bla. Brojki je sigurno previše, ali vjerujem da svi dobro znamo koliko smo plaćali pedikuru prošle godine, a koliko danas. Nije da baš ne znamo i ne pratimo gdje odlazi naš novac. A ako i ne znamo, znamo da ga nema.

Cimer više nije faza. Cimer je financijski model

Samostalan život za mene nikad nije značio imati ključ od vlastitog stana. Značio je imati dovoljno da nakon najamnine ili rate kredita možeš platiti i ostatak života. Danas se ta definicija onako vidljivo mijenja. Novac koji ti je nekad bio višak danas se rastapa u svakodnevnim potrebama. Stružem po dnu bukse za putovanja, jedinog zadovoljstva koje ozbiljno kompenzira život u prćiji. Alternativa da ozbiljno uštedim je život s cimerom, partnerom ili mamom. Ili skvot, naravno. Opcija uvijek ima, ali ja ih ne tražim.

I zapravo je zanimljivo koliko smo dugo živjeli u uvjerenju da je samostalan život nešto što se jednostavno dogodi kada odrasteš. Kao u serijama: dobiješ posao, useliš u stan, kupiš lijep kauč, eventualno neku lampu koja nema nikakvu funkciju osim da dobro izgleda super; voila – odrasla osoba je tu. Nitko nije rekao da će kauč koštati kao pola plaće. Niti da će ti za onaj lijepi stan trebati itekakva financijska podrška. Mene zanima zašto postaje normalno to da je sve teže financirati solo život.

Odraslost je nekad značila slobodu. Danas prvo trebaš računicu

I tu uopće neću ulaziti u to kakav lifestyle živim jer bih iz perspektive mnogih mogla biti sretna samo zato što imam zadovoljene ove fundamentalne potrebe. I sretna sam, naravno. Ako je to sve od života, ljudi moji, ja sam uspjela. Baš sam jučer istu stvar pročitala u knjizi “Ono što tražiš, u knjižnici je”, autorice Michiko Aoyama, u kojoj knjižničarka takvu rečenicu citira glavnom liku. I tu leži moj problem.

Odraslost se uvijek prodavala kao sloboda. Kao mogućnost da radiš, zarađuješ, odseliš se, donosiš vlastite odluke i složiš život po svojim pravilima. Danas se sve češće čini da prvo moraš izračunati koliko tih pravila uopće stane u budžet. Možda smo predugo gledali živote ljudi na televiziji koji su živjeli sami, a nismo primijetili da im scenaristi nikad nisu poslali račun za pričuvu.

Da, možda su četrdesete stvarno nove dvadesete. Samo što se ovaj put ne vraćamo cimerima jer želimo dijeliti stan s najboljom frendicom, nego zato što je 700 ili 800 eura mjesečno jednostavno lakše razlupati na dvoje. Možda je to nova definicija samostalnosti: ne živim sama, ali imam dovoljno za vlastiti život po svojoj mjeri. A što se tiče kruha, ministre Šušnjar, pecite si ga vi, jer ja vam nemam kad.

SAZNAJ VIŠE: