Gen Z i prijateljstvo: zašto romantični ideali gube privlačnost

Način na koji Gen Z i prijateljstvo redefiniraju bliskost i odnose pokazuje da pop kultura više ne može unovčiti heteronormativne romantične ideale kao prije
03.05.2026.
IMAGE SOURCE: Pinterest @sabrinacarpenter @challengersmovie @billieeilish
RECOMMENDED

Pokušajte danas zamisliti kampanju ili film koji se u potpunosti oslanja na jednu veliku ljubavnu priču. Dvoje ljudi, kemija, pogled koji traje sekundu predugo. Sve je tu, ali nešto ne hvata. Možda smo doista osvijestili i usvojili da su romantične komedije poput udžbenika toksičnih odnosa, a možda je u pitanju nešto generacijsko i kulturološko: ovakvi zapleti jednostavno više ne nose isti naboj. Publika odavno unaprijed zna kako završavaju – i čini se da joj takve priče više uopće nisu važne. Pričam, naravno, o Gen Z publici. Gen Z i prijateljstvo daleko su jači par nego neka gospođica Ona i gospodin On.

gen z prijateljstvo
Pinterest

Nije se dogodilo baš preko noći, ali sada je dovoljno vidljivo da ga je teško ignorirati. Pop kultura, film i muzika grade narativ oko odnosa koji nisu romantika u klasičnom smislu, nego oko scene. Ljudi, izlazak, kolektiv, insajderske šale koje razumiju oni koji su “unutra”. Nema centralne romanse koju treba pratiti. Sve funkcionira kroz osjećaj pripadanja. Čak se i generalna estetika nedavnih nastupa i sadržaja ogleda više u stavu, ironiji i međuljudskoj dinamici nego u bilo kakvom idealu ljubavi.

GEN Z I PRIJATELJSTVO VS ROMANSA

Romansa nije nestala, ali se povlači. Postaje nešto što se ne izlaže jednako javno. Ono što se dijeli sa svijetom su prijateljstva, grupe, zajednički rituali. Bliskost više nije strukturirana oko para, nego oko mreže odnosa koja izgleda fleksibilnije i realnije.

To se jasno vidi i u načinu na koji se pišu i gledaju serije. Čak The White Lotus koji nije napravljen “samo za Gen Z”, ne prodaje centralne ljubavne odnose, nego dinamiku moći unutar grupa. Gledatelj ne traži “tko će završiti s kim”, nego kako se ljudi ponašaju jedni prema drugima kada su zajedno. Čak i kada se pojavi klasičniji format poput One Day, reakcija publike govori dovoljno – više se raspravlja o frustraciji i propuštenim prilikama nego o idealu koji bi trebalo slaviti.

Euphoria, što god mislili o aktualnoj sezoni, je svakako bila fenomen sama za sebe, ali Challengers je možda najprecizniji primjer tog pomaka. Formalno, sve je postavljeno kao ljubavni trokut. U praksi, ono što drži pažnju je odnos snaga, kompeticija i tenzija između troje ljudi. Romansa postoji, ali nije razlog zbog kojeg se film gleda i o kojem se govori.

Brendovi su to već internalizirali i počeli koristiti kao princip koji treba unovčiti. Kampanje više ne izgledaju kao dvoje strejt zaljubljenih ljudi i proizvod između njih. Izgledaju kao grupa koja dijeli prostor, trenutak ili raspoloženje, dok je proizvod gotovo sporedan. Intimnost se više ne prikazuje kroz ekskluzivnost para, nego kroz osjećaj da ste dio nečega većeg, ali na svoj način jednako intimnog.

Mreže su otišle toliko daleko da se danas spinuje kako je pomalo blamantno imati dečka, dok je pravi luksuzni fleks imati dijete (partner se tu spominje ili ne, nekako usputno). Kao netko tko veći dio svog života – iako nisam ni blizu Gen Z – puno ulaže u prijateljske odnose i tko je u njima preživio i drame i brodolome jednake (ako ne i veće) onima s dečkima, sve mi je ovo osvježavajuće, prirodno i prijatno.

Romantični ideal traži vjeru u stabilnost, kontinuitet i neku vrstu konačnosti. Pravo prijateljstvo traži jednaku vjeru, ali bez fatalizma. Ono se može širiti, mijenjati, nestajati i vraćati bez velikih lomova. S prodajne strane, na neki način lakše ga je pretvoriti u sadržaj, a onda i u proizvod.

Naravno da romantika postoji i da nije izgubila emocionalnu vrijednost. Samo više nije jedini ideal niti najučinkovitiji način da se nešto proda. Ono što se nekad pakiralo kao ljubavna priča danas se prodaje kao osjećaj pripadanja – i publika to prepoznaje brže nego što se čini.

SAZNAJ VIŠE: