Volim “otrovne” mirise, ali ne i kemijske napade. Koliko je parfema previše?

O mirisima, doziranju, avionima, restoranima i osnovnom parfemskom bontonu kroz osobno iskustvo svakodnevnice među ljudima
15.09.2026.
IMAGE SOURCE: Top.hr
parfemski bonton
RECOMMENDED

Tramvaj, 7:50. Staložen miris inspiriran sokolarskom rukavicom opkolio je prostor između dva vrata.

Taksi, 19:00. Iskričava kombinacija blata i breskve natjerala je taksista da za tri metra vožnje širom otvori prozor.

Stan, 20:50. Rabarbara i mahovina s animalnim preljevom. Gosti me pitaju je li to parfem ili mlijeko za tijelo, ali djeluju kao da bi najradije upitali: kakav je ovo užas?

Parfemski bonton, who dis?

Puno je uglova iz kojih bih mogla krenuti u priču o parfemima koji su, u najmanju ruku, intenzivni i čije doziranje, u kombinaciji s nepromišljenim prigodama, vrlo brzo publiku oko nas može odvesti u očaj. Zato mi se čini najpoštenijim da krenem od sebe. Vjerujem da ću tako obuhvatiti dobar dio ekipe, a kako i kritizirati ako ne kompromitiraš sebe? I to sa „smrdljivim“ pokrićem.

Parfem je osobna stvar sve dok ga ne počne udisati cijeli tramvaj

Nikad nisam bila tip od mase pa me tako nisu ni privlačili univerzalno popularni mirisi. Nisam nosila Dolce&Gabbana Light Blue, kao ni Armani Code. Baš kao i s odjećom, ono što sam vidjela sto puta jednostavno nije bila moja roba. Često sam plesala po rubu jer sam htjela nešto posve drugačije, pogotovo kad je isto bilo dostupno. Zašto mirisati kao moja frendica (Ili, ne daj Bože, kao pola grada) kad imam još stotine drugih mirisa u kojima mogu uživati?

Stvar je često izgledala tako da iskopam nešto što mi se sviđa, kupim i onda se prestane proizvoditi. Vivienne Westwood Let It Rock, Givenchy Eau de Moiselle, Belle d’Opium i tako dalje, da ne cmoljim. Sve redom briljantići koje bih rado osjetila i danas, ali vrlo vjerojatno ne i kupila.

Mirise ne shvaćam olako

Svako vrijeme nosi i svoje mirise ili bolje rečeno, njihovu težinu. I užasno sam osjetljiva na njih jer su prvi koji me mogu izbaciti iz takta i lansirati u neko vrijeme ranije. Dođu mi kao vremenski stroj i podsjetnik na divno vrijeme koje sam provela s njima. Razmišljajući o ovome, zavezala sam ih samo uz ugodne emocije i sjećanja. Stoga ih ne shvaćam olako i nikad nisu nepromišljena kupovina. Nekad ga biram mjesecima, nekad ga (točno jednom u život!) kupim za 24 sata. Uvijek čekam tu neku emociju koju će mi izazvati i s kojom ću željeti stalno iznova živjeti.

Nemam puno mirisa, rekla bih da godišnje kupim jedan ili dva. Ali smatram da sam ih za sebe odlično kurirala jer svaki put kad nosim jedan od njih jednako sam zadovoljna kao i onog dana kada sam ga kupila. Isto tako nemam svoj „signature“ miris, ono što ljudi vole reći: to je moj parfem. Ali onaj koji biram treba imati nešto takvog tipa što želim osjetiti na sebi.

Tuđi ukus nije moj problem, ali “litra” već jest

Otišla sam u romantičnom smjeru pa da malo zaoštirim na ono što mi je zapravo tema ovaj put, a to je mjera. I osjećaj. A onda i stanje svijesti u kojem parfem koji nosiš nije oružje za kemijski napad na okolinu, već nešto što je samo začin karakteru. Neću ulaziti u note. Svatko nosi ono što mu najbolje paše, pa tko sam ja da kažem da su mi citrusi dosadni, a ruža izlizana? Tuđi ukus ne može biti moja stvar. Ali mjera itekako jest.

Jer kad se, u bilo koje doba dana, nađem u avionu (ili bilo kojem prijevoznom sredstvu) pored osobe koja se otuširala u svojem parfemu i nadmeno se kreće kroz kabinu, momentalno mi pozli. I osim fizičke reakcije, pošalje mi poruku o njoj. Prva je ta da ne razmišlja ni sekundu o ljudima oko sebe. I tu bih se zaustavila dok sam još fina. 

Neki parfemi traže prostor, a ljudi im ga daju previše

Neki dan mi frend priča kako ne zna hoće li ikad voziti BlaBlaCar jer se tog jednog jutra suočio s likom koji se, dramatično kaže, nije ni vidio od svojeg parfema. Dobronamjerni savjet ipak je izostao. A onda u razgovoru dalje saznajem da ubitačni mirisi smetaju i chefovima koji; osim što ih brane u kuhinji, ne vole ih ni na gostima. I odjednom mi postaje skroz jasno da parfem, koliko god bio osobna stvar, ipak ima jednu nezgodnu osobinu, a ta je da ga dijelimo s drugima.

Kao i sve, treba znat nosit i miris

U prijevodu, imala sam dovoljno vremena i prilika da shvatim koliko je kojeg parfema dovoljno da se razvije na mojoj koži i bude moj, a ne svačiji. Kao i da ga ne nosim na isti način u tramvaju, na otvorenom, u taksiju, restoranu ili avionu. Jer nije stvar u tome da parfem mora biti neprimjetan ili nenametljiv. Takav ni nemam. Stvar je u tome da znaš gdje si, tko je oko tebe i koliko prostora tvoj miris zauzima. Misleći jutros na to kako trebam zatvoriti ovaj tekst, vozeći se bajkom na posao upala sam u 3 (znači 1 po kilometru) oblaka snažnih mirisa koji su me podsjetili zašto je ok da ga napišem.

Tako da parfeme, baš kao i mnoge stvari u životu, valja dozirati. Pa što ako je to samo pola šprica?

SAZNAJ VIŠE: