Matea Naranča: “Želim da cijeli Split potrči, s nama ili bez nas”

Osnivačica The Run Club Splita, Matea Naranča, govori o tome kako je spontana ideja prerasla u jednu od najzanimljivijih gradskih zajednica i zašto trčanje danas postaje novi oblik druženja
12.09.2026.
IMAGE SOURCE: Damira Kalajžić
Matea Naranča
RECOMMENDED

Osobno nisam ljubitelj fizičke aktivnosti, što ste već mogli zaključiti iz mojih prijašnjih tekstova, ali dobru ideju uvijek volim podržati, čak i kada uključuje trčanje. Kada mi je moja prijateljica Matea Naranča prije nešto više od godinu dana rekla da želi osnovati run club koji će okupljati trkačku zajednicu u Splitu i povezivati trčanje s druženjima u gradskim ugostiteljskim objektima, priznajem da sam bila skeptična. Ne zato što nisam vjerovala u njezinu ideju, nego zato što vrlo dobro znam koliko je u Splitu teško zainteresirati ljude za neki novi oblik druženja i, još važnije, pretvoriti početni interes u zajednicu koja će trajati.

Matea Naranča

Prvo okupljanje organizirale smo u Utopia Coffee Shopu, a sve što smo tada imale bila je jedna objava na društvenim mrežama. Nikoga nismo osobno zvale niti smo znale hoće li se itko uopće pojaviti. Pola sata prije početka došle smo u kafić i čekale. Sjećam se kako mi je Matea tada rekla: „Nema veze ako nitko ne dođe. Nas dvije ćemo popiti pelin i to je to.“

Za stres, očito, nije bilo potrebe. Počeli su pristizati ljudi koje smo tada prvi put u životu vidjele. Malo-pomalo okupila se ekipa i krenulo je prvo zajedničko trčanje. Nakon toga sve se počelo razvijati gotovo samo od sebe, a i prijateljska podrška sa svih strana. Danas The Run Club Split okuplja veliku zajednicu trkača, iza sebe ima brojne suradnje i nastavlja uvoditi nove sadržaje. Među njima se posebno ističe Run Talks, serija druženja i razgovora kroz koje će stručnjaci iz područja sporta, prehrane i zdravog načina života približiti publici različite teme povezane s trčanjem.

Kako je od jedne objave na društvenim mrežama i neizvjesnog čekanja u kafiću nastala zajednica koja danas okuplja velik broj ljudi, što je Matea kroz njezino stvaranje naučila o Splitu i njegovim ljudima te u kojem smjeru želi razvijati The Run Club Split, otkrila nam je u razgovoru koji slijedi.

Kako je nastao The Run Club Split i u kojem si trenutku shvatila da u Splitu postoji prostor za ovakav tip zajednice?

TRCS je zapravo nastao sasvim spontano. Tijekom jednog putovanja u New Yorku, naišla sam na run club koji mi je izgledao jako zanimljivo i privlačno. Od tog trenutka prošlo je više od pola godine prije nego što sam odlučila pokrenuti nešto slično u Splitu.

U tom sam razdoblju bila na svojevrsnoj životnoj prekretnici. Odlučila sam dati otkaz na poslu koji sam radila godinama, a pritom nisam imala nikakav konkretan plan što dalje. Onda sam pomislila: možda je upravo sada pravo vrijeme za run club. Trčanje je moja velika strast i donijelo mi je toliko toga dobrog u životu da zapravo nisam ni razmišljala o tome postoji li u Splitu prostor za ovakav koncept. Jednostavno sam vjerovala u ideju. Čak i ako u tom trenutku nije postojao interes jer je riječ o nečemu novom i ljudima još nedovoljno poznatom, vjerovala sam da nešto kvalitetno mora pronaći svoje mjesto u gradu i zajednici.

split

Što ti je bilo važnije kada si pokretala klub, samo trčanje ili stvaranje communityja oko njega?

Najvažnije mi je bilo potaknuti ljude da se pokrenu. Čovjek je stvoren za kretanje i ono nam je prirodno, a način života koji danas vodimo sve nas više udaljava od toga. Meni je trčanje iznimno važno i svakom se tuđem uspjehu veselim kao vlastitom, bez obzira na to je li netko prvi put istrčao kilometar bez zaustavljanja ili završio maraton. Svjesna sam da u svakome od nas postoje određene barijere koje nas sprječavaju da se pokrenemo, bilo da su one fizičke ili psihičke.

Matea Naranča

Upravo zato smatram da je prvi korak puno lakše napraviti unutar zajednice. Kada vidiš da postoje i drugi ljudi koji se bore s nedostatkom kondicije, viškom kilograma, nesigurnošću ili nekim drugim preprekama, shvatiš da nisi jedini i puno se lakše odvažiš pokušati. Zbog toga mi je od samog početka bilo važno stvoriti community koji će dijeliti iste vrijednosti, prije svega međusobno poštovanje i podršku, te u kojem će se svatko osjećati dobrodošlo.

Naš Run Club nema članarinu niti članovi imaju bilo kakve obveze. Okupljamo se isključivo zato što to želimo i upravo me zato posebno veseli kada vidim koliko ljudi dolazi. Nitko nije ondje zato što mora biti, nego zato što želi.

the run club split

Run clubovi su posljednjih godina postali puno više od mjesta za trening, gotovo novi oblik druženja. Zašto misliš da se to događa baš sada?

Koliko god danas bili okruženi tehnologijom i velik dio života provodili online, mislim da svi u konačnici želimo stvarne odnose i stvaran kontakt s drugim ljudima. Čini mi se da potreba za pripadanjem nikada nije bila izraženija nego danas, upravo u vremenu u kojem se istodobno sve više govori o usamljenosti.

Nekada su ljudi odlazili na plesnjake, u klubove i na slična mjesta kako bi se družili i upoznavali, dok se danas taj trend mijenja. Njihovo mjesto dijelom zauzimaju run clubovi, wellness klubovi i slične zajednice. To su relativno male zajednice koje pojedincu pružaju osjećaj pripadnosti. Ljude već u startu povezuje nešto zajedničko, imaju slične interese i zato lakše uspostavljaju odnose.

Kada netko prvi put dođe na run club, ne mora odmah otkrivati puno o sebi. Uvijek može početi razgovorom o trčanju, treningu ili nekoj utrci, a onda se s vremenom otvoriti, upoznavati ljude i stvarati nova prijateljstva. Mislim da je upravo u tome ljepota takvih zajednica, svatko može sudjelovati onoliko koliko mu odgovara.

lifestyle

Kakva je bila reakcija Splita na prva okupljanja? Jesi li očekivala da će se toliko ljudi odazvati i jesi li imala strahove hoće li Split uopće prihvatiti takav tip okupljanja?

Mislim da su prve reakcije bile vrlo slične ovima koje dobivamo i danas. Uvijek će biti ljudi koji imaju potrebu negativno komentirati nešto u čemu nikada nisu ni sudjelovali, ali isto tako postoje ljudi koji nam od početka pružaju bezuvjetnu podršku. Srećom, takvih je puno više.

Negativni komentari danas su mi čak pomalo zabavni jer mislim da često više govore o ljudima koji ih izgovaraju nego o samom TRCS-u. Ovdje posebno moram istaknuti svoje prijatelje koji su me podržali od prvog dana. Neki od njih upravo su se zbog Run Cluba prvi put ozbiljnije okušali u trčanju. Veliku podršku pružili su nam i ugostitelji, DJ-evi i fotografi koji su pratili naše prve evente i pomogli nam kada smo tek počinjali.

Od samog početka sve se nekako razvijalo prirodno i spontano, a zajednica je nastavila rasti. Naravno da je postojao strah, a postoji i danas, ali ne mislim da je to nužno loše. Taj me strah tjera da budemo bolji, da kvalitetnije organiziramo događanja, razvijamo klub i ostvarujemo što bolje suradnje za našu zajednicu.

Split zna biti zahtjevan grad, ali kada prepozna nešto dobro i kvalitetno, zna to i prihvatiti. Ja sam od početka vjerovala u ovu ideju.

Tko danas dolazi na vaša trčanja? Moraš li već biti „runner“ da bi se osjećao kao dio The Run Cluba i koliko je teško ljudima razbiti predrasude?

Danas na naša trčanja dolazi zaista širok raspon ljudi, od onih koji trče ultramaratone do onih koji su upravo tog dana prvi put u životu istrčali nekoliko kilometara. Posebno nam je drago što nam se često pridružuje i Cvijeta Rikanović, koja je ove godine pobijedila na utrci u trajanju od 24 sata.

Naš cilj nikada nije bio okupiti profesionalne trkače kako bismo se međusobno natjecali. Upravo suprotno, želimo potaknuti ljude da se pokrenu. Zato mi je jako važno razbiti predrasudu da prije dolaska u Run Club moraš biti u odličnoj formi, imati skupu opremu ili posebne tenisice. Ne moraš biti „runner“ da bi počeo trčati. Trkač postaješ upravo tako što napraviš taj prvi korak. Zanimljivo je i to što iskusni trkači koji dolaze na naša okupljanja često najviše pomažu početnicima. Bez obzira na razinu iskustva, svi smo ondje zbog iste stvari, ljubavi prema kretanju i trčanju.

Split je grad koji ima vrlo specifičan odnos prema sportu, ali i prema druženju i ritualima poput kave. Kako se ta splitska energija prenijela na identitet kluba?

Mi smo vrlo opuštena zajednica. Nemamo članarinu, nitko nema nikakve obveze i svatko dolazi kada može i kada želi. Netko može doći jednom pa se ponovno pojaviti tek nakon nekoliko mjeseci, dok će netko drugi dolaziti na gotovo svako trčanje. I jedno i drugo potpuno je u redu. Mislim da je upravo ta opuštenost dosta splitska. Ne kompliciramo previše.

fit

Nakon trčanja volimo ostati na piću, družiti se, razgovarati i komentirati utrke, treninge, trkače i sve ostalo što nas zanima. Trčanje je razlog zbog kojeg se okupimo, ali druženje nakon njega postalo je jednako važan dio cijelog iskustva.

Sada pokrećeš i novu fazu kluba kroz Run Talks. Što stoji iza te ideje i kako zamišljaš da će se razvijati?

Mislim da je jako važno upoznati ljude i s teorijskom stranom trčanja, ali ne samo s trčanjem kao fizičkom aktivnošću nego i sa svim drugim područjima života s kojima je ono povezano. Na prvi pogled trčanje je vrlo jednostavno, navučeš tenisice i kreneš. Međutim, ono je povezano s toliko različitih aspekata našeg života da ga smatram izrazito multidimenzionalnim. Upravo te šire dobrobiti trčanja želimo kroz Run Talks približiti ljudima.

Razgovarat ćemo o povezanosti trčanja i mentalnog zdravlja, prehrani, organizaciji treninga tijekom tjedna i brojnim drugim temama. U Run Talksima sudjelovat će i neki od naših uspješnih trkača koji će podijeliti vlastita iskustva i ispričati svoj put.

trčanje

Trčanje je možda jedan od rijetkih sportova koji ti omogućuje da u gotovo bilo kojoj životnoj dobi postaneš uspješan sportaš, odnosno trkač. Mislim da malo koji sport okuplja toliko različitih životnih priča. Trčanjem se može baviti gotovo svatko i može početi u različitim fazama života. Ono zaista može promijeniti način na koji živimo, razmišljamo i osjećamo se. Zato mislim da trebamo više razgovarati o svim njegovim dobrobitima, ali i o tome kako ih na kvalitetan način prenijeti u svakodnevni život.

Od Run Talksa imam velika očekivanja. Iako sam već godinama u trčanju, i meni osobno sve su te teme iznimno zanimljive. Već smo održali prvi Run Talks i mogu reći da je u potpunosti ispunio moja očekivanja.

Matea Naranča

Danas je trčanje povezano i s modom, dizajnom, glazbom i lifestyle kulturom. Koliko ti je vizualni identitet i cijeli „feeling“ The Run Cluba važan?

Vizualni identitet kluba iznimno mi je važan. Ovdje posebno moram istaknuti svog prijatelja još iz osnovne škole, Lea Marušića, koji danas živi u Berlinu i ondje gradi uspješnu karijeru dizajnera vizualnih komunikacija. Upravo je on zaslužan za naš vizualni identitet. Leo je od prvog dana bio jedan od ljudi koji su nam pružili podršku. Ono što mi je još važnije jest da je odmah razumio misiju i viziju TRCS-a te ih uspio pretočiti u vizualni jezik kluba.

Urbanim vizualnim identitetom željeli smo poslati poruku da smo otvorena, suvremena i inkluzivna zajednica, ali istodobno i community koji trčanje shvaća ozbiljno. Mislim da smo u tome uspjeli. Važno mi je da se ljudi, kada dođu na naše okupljanje, osjećaju ugodno i opušteno, ali i da znaju kako unutar zajednice mogu dobiti kvalitetne savjete o treningu, opremi i svemu ostalom vezanom uz trčanje.

fit

Mislim da je upravo snažan vizualni identitet jedan od razloga zbog kojih smo privukli i sponzore i partnere. Sve je više brendova i ljudi koji prepoznaju ono što radimo i žele surađivati s nama.

Što si kroz vođenje kluba naučila o ljudima i stvaranju zajednice, a što nisi očekivala kada si počinjala?

Ako sam išta naučila o ljudima i zajednici u ovih godinu i pol dana, onda je to da ego i zajednica teško funkcioniraju zajedno. Ljudi koji u zajednicu dolaze prvenstveno zbog vlastite promocije ili potrebe za isticanjem uglavnom se u njoj ne zadrže dugo. Ako očekuješ da će ti zajednica neprestano davati potvrdu, pažnju ili priznanje, vrlo ćeš se brzo razočarati.

S druge strane, shvatila sam da ljudi koji su na prvi pogled možda povučeni i nenametljivi, koji često nisu ni dovoljno prepoznati, ali kontinuirano rade nešto za dobrobit drugih, na kraju dobiju najveće poštovanje zajednice. Upravo takvi ljudi grade bolje društvo. Dobrota, dosljednost i iskrena želja da napraviš nešto za druge prije ili poslije postanu vidljive.

lifestyle

Upoznala sam zaista puno divnih ljudi. U medijima često slušamo i čitamo o lošim ljudima i negativnim primjerima pa ponekad možemo steći dojam da su oni većina. Mislim da nisu, samo su često glasniji. Dobri ljudi uglavnom se ne nameću. Oni te osvoje postupno, svojim postupcima.

Iskreno, nisam očekivala da ću dobiti toliku podršku i od ljudi koje poznajem, ali koje prije svega ovoga nisam mogla nazvati bliskim prijateljima. To me jako pozitivno iznenadilo.

S druge strane, neka iskustva s mlađim generacijama također su me iznenadila. Kod dijela ljudi primijetila sam veću usmjerenost na sebe i vlastitu promociju nego što sam očekivala. Upravo mi je vođenje zajednice pokazalo koliko je važno razlikovati potrebu da budeš dio nečega od potrebe da nešto iskoristiš kako bi istaknuo sebe.

Gdje vidiš The Run Club Split za nekoliko godina i bojiš li se rasta s obzirom na zajednicu i osjećaj bliskosti koji trkači sada imaju?

Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje i zapravo mi je drago što je tako. S TRCS-om se sve od početka razvijalo spontano i prirodno i voljela bih da tako i ostane. Želim da me za nekoliko godina iznenadi kada se osvrnem i vidim dokle smo stigli. Nemam potrebu stvarati velike i stroge planove jer mislim da bismo time mogli izgubiti dio spontanosti koja nas je dovela dovde.

Matea Naranča

Rasta se ne bojim. Upravo suprotno, voljela bih da cijeli Split počne trčati, s nama ili bez nas. Ako smo nekoga potaknuli da se pokrene, napravili smo nešto dobro, bez obzira na to hoće li ta osoba nastaviti trčati s TRCS-om. Okupljamo se oko trčanja, ali uvijek govorim da TRCS želi biti nešto više od samog trčanja. Nadam se da, koliko god možemo, doprinosimo stvaranju bolje zajednice, kroz fizičku aktivnost, druženje, međusobnu podršku, pomaganje drugima, Run Talks i sve druge stvari koje radimo.

trčanje

Ne moramo svi raditi velike stvari da bismo nešto promijenili. Možemo raditi male stvari s puno ljubavi i tako svoju neposrednu okolinu učiniti boljom. Ako TRCS uspije napraviti upravo to, meni je to već veliki uspjeh.

SAZNAJ VIŠE: