Privatnost je novi luksuz: vječna istina zapakirana kao trend

Mreže nam otkrivaju da je privatnost luksuz, jer više ne mogu jednako monetizirati prezasićenje i (lažni) osobni sadržaj
07.04.2026.
IMAGE SOURCE: @kyliejenner Instagram
RECOMMENDED

Već imam dovoljno godina da mi je pomalo smiješno kada se neke zapravo zdravorazumske stvari nazivaju novinama – ili još bolje novim “trendom”. Upravo tako nešto se događa sa sve prisutnijim pitanjem je li privatnost novi luksuz.

luksuz privatnost
@kyliejenner

PRIVATNOST KAO LUKSUZ: ŠTO SE ZAPRAVO PROMIJENILO

Privatnost je oduvijek bila svojevrstan luksuz. Možda je većina ljudi tako ne doživljava u cijeloj trci da se prikažu stvari koje se kupuju, mjesta na koja se putuje, insajderske informacije (niz nastavite sami), no doista se ne radi o novom konceptu. Možda ni sama riječ “luksuz” nije najbolji izbor – privatnost je privilegija koju biramo. No, teško ju je monetizirati za masovno tržište, iako se danas radi i na tome.

Za početak, da biste doista cijenili privatnost, potrebno je da budete veoma dobro svjesni svog identiteta i da vam ne budu preko potrebne “vanjske potvrde” kako biste ga definirali. Danas je možda izjednačavamo s luksuzom zato što je sve rjeđa – bilo da se našim podacima trguje ili koliko mreže vuku da se na njima dijeli sve. Ne treba biti genij da se uvidi da je došlo do prezasićenja.

Ne mogu ni nabrojiti koliko puta sam čula komentar “zašto ne postavljaš da si na xy mjestu”. Ili koliko puta me je netko s kim nisam u svakodnevnom kontaktu nazvao i dobio rečenicu “nisam u zemlji, zovi me na WhatsApp”. Ljudi se uvijek začude, jer bože moj, kako sam ja to negdje na nekom otoku, u Connecticutu ili Parizu, a da to nije na mojim storijima.

Jednostavno je. Najdragocjenije osobne stvari nisu za javnost. Što se koga tiče s kim sam ujutro u 6 pila kavu ili kakve kuće imaju moji bliski prijatelji. Na kraju krajeva, što se koga tiče imam li ja ili ne Chanel cipele? Chanel cipele koštaju puno, ali nisu luksuz već samo skupa stvar. A to nije isto.

Jer luksuz je nešto što ne može “imati svatko”. Na svoj način, on je u svojoj suštini veoma osobna stvar jer proizlazi iz onoga što je nama doista vrijedno. Ima mnoga lica, ali viralne torbe (i sve druge viralne stvari) prestale su biti dio priče. Privatnost je oduvijek bila na samom vrhu. Ne znam kako će se razvijati taj pokušaj da nam se privatnost ishajpa i unovči u vidu trenda. No, ne bojim se, nešto će se već i za to smisliti.

Jedan od najaktualnijih spinova je nostalgija za New Yorkom devedesetih – da, vraćam se na onu prokletinju Ryana Murphyja i njegov Love Story. Počela sam mutirati profile koji ih svaki dan, dva spominju. Bit će vremena, pustit ću ih iz “zatvora” za koju nedjelju kad zaigra neka nova mečka. Te Carolyn je bila clean girl – LOL, cigaretu nije vadila iz usta, a kosu zalizivala jer nije imala živaca prati je svaki dan (ne bih raspredala dalje), te je taj period zapravo toliko privlačan jer nije bilo mobilnih telefona ni mreža na način na koji postoje sad. Dobro jutro, Kolumbo.

Nastavak je obično “ljudi su morali razgovarati jedni s drugima kad se nađu, nisu mogli otkazivati planove, društveni život odvijao se u stvarnosti, ne digitalno, nije svaki korak praćen fotografijom” – jer danas svatko fotka tanjur makar za vlastitu arhivu, umjesto da ga se pogleda i udahne miris hrane. Tako nam se sladi privatnost koja nam je “oduzeta”. Osim što nam nije oduzeta, Huxleyjevski smo je brže-bolje sami predali.

No jesmo li? Svi i uvijek? Naravno da nismo, ali su oni koji nisu u manjini – pogotovo kad se radi o industrijama kakve su moda, zabava, dizajn i sve to pomiješano u neraspletivo klupko. I ta manjina se sad smješka dok gleda postove o tome kako je privatnost novi luksuz i kako je statusni simbol piti kavu i slušati glazbu, a ne postaviti to na mreže.

@kyliejenner

Jer uvijek “stradaju široke narodne mase”. Oni kojima je to odista posao, od samog početka prave teatar. Glas i mišljenja mogu biti autentični, ali nemate nikakav pristup onome što nije za vas – a vi ste dio mase. One koje privatnost pokušavaju “naučiti”, dok je oni koji je imaju nikada nisu morali učiti. Njima je to sadržaj, ovima default. Zato upravo “široke narodne mase” stalno govore o luksuzu i luksuznoj modi.

LUKSUZ KAO ILUZIJA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Pomalo mi je žao što smo stigli dotle da su nam potrebne mreže da nam objasne “privatnost luksuz” i kako se neke stvari rade “van mreža” kako bi bile vrijedne. Osjećate li ironiju toga? Ovakvi postovi mi sve češće iskaču i ne, nije me mrzilo baciti oko na gomilu komentara (jer engagement je tu, je l’ te) u kojima se odvija igra groteske da netko ostavlja pasuse komentara o tome kako se baš slaže s tim da je ubrati cvijet i ne postaviti sliku vaze ultimativni luksuz.

Onaj tko zaista bere cvijeće i uživa u trenutku, čak i kad nekad vidi sličan post, ne piše esej ispod njega. Nije mu bitno, jer mu nije bitno da se s nekim složi, niti da ga netko nepoznat pohvali. Jer luksuz je uvijek bio i ostao na bazi – tko zna zna. Žalim slučaj.

SAZNAJ VIŠE: