Luksuz više nije san: je li najveći problem nestanak motora želje

Luksuz nam nikada nije bio prisutniji na ekranima, no preplavljenost bogatstvom nije proizvela veću prodaju, nego ravnodušnost. Nestaje li s tim i fantazija
27.02.2026.
IMAGE SOURCE: @newbottega @dior @chloe @hermes @louisvuitton @ysl @chanel Pinterest, Imaxtree
Chanel torba
RECOMMENDED

Ne mogu se ne zapitati kada je luksuz prestao biti san. Možda je početak objašnjenja zapravo u tezi da rizik sveprisutnosti pokreće fenomen u kojem se “ključni stilovi prečesto pojavljuju na ulici, a ne prihod”, kako je 2023. napisao Luca Solca, viši analitičar koji pokriva globalnu industriju luksuznih proizvoda u investicijskoj i istraživačkoj kući Bernstein. Međutim, danas se luksuz više ne doživljava na ulicama – jer ga na njima gotovo više i nema.

U 2026. godini definirati rizik prezasićenosti u opipljivim kategorijama – mjeren prisutnošću fizičkih proizvoda na toj metaforičkoj ulici – znači zanemariti prostore u kojima potrošači provode najveći dio svog vremena.

Govorim o tome da se luksuz, kao i mnoge druge stvari, pa i međuljudski odnosi, danas primarno konzumira putem ekrana. A san, da bi uopće funkcionirao kao san, traži distancu, rijetkost i prostor za (samo)projekciju.

cipele brenda dior - luksuz koji nije više san

LUKSUZ I HIPERVIDLJIVOST – SVEPRISUTNOST BRIŠE FANTAZIJU

Na ekranima je luksuz neizbježan. Proizvodi su stalno vidljivi, ali malo tko mari, a još manje ih kupuje. Najbogatijih 0,01% više ne ulaže u široko dostupne fizičke proizvode i imovinu. Umjesto toga traže iskustva koja novcem nije moguće replicirati (kruna tog trenda su besmislena putovanja u svemir).

Digitalna sveprisutnost luksuznih proizvoda i stilova života daleko nadilazi oglašavanje. Bez obzira na razinu kupovne moći, potrošači su neprestano izloženi životnim stilovima bogatih i slavnih te influencera (koji su i sami bogati ili barem glume da jesu). Luksuz je danas prisutan na svakom photocallu, redovita je radnja u serijama, a na društvenim mrežama funkcionira kao dokaz samoaktualizacije bezbrojnih kreatora.

Luksuz se dugo oslanjao na logiku da je visoka cijena uravnotežena redovitom uporabom i aspirativnim osobnim brendiranjem. No tijekom posljednjeg desetljeća njegov javni imidž potonuo je u prikaze sve ekstremnijeg bogatstva (stvarnog ili performativnog) i potrošačkog ponašanja.

Iskustvo kupnje postalo je važnije od svrhe same kupnje, kao, primjerice, obruči kroz koje mušterije moraju skakati kako bi uopće dobile priliku kupiti Birkinicu. Dakle, u trenutku kada je proces kupnje postao nekakav reality show sam za sebe, fantazija proizvoda zamijenjena je dramom akvizicije.

Hermes torba

S druge strane, ekstremna želja koju je luksuz generirao posljednjih je godina gotovo potpuno iščezla. Onaj osjećaj koji je nekoć bio dovoljno snažan da pregazi racionalnost i natjera vas da štedite za cipele, ogrlicu, naočale pa čak i ukosnicu – nestao je. Danas se događa suprotno: racionalnost se vraća kao oblik otpora.

Ako izrada nije uvjerljiva, ako kampanje – čast izuzecima – nisu “engine of desire” (kada ste posljednji put vidjeli neku od koje vam je zastao dah, bez da vam je netko unaprijed rekao da bi trebao?), ako je sve svedeno na prepakirani kod koji više ne inspirira, tada i najodaniji kupci počinju pitati: što ja ovdje zapravo plaćam? Možda je upravo to ključ: bez uvjerljive fantazije, luksuz ostaje samo skupa roba. Skupa, ali samo roba.

Hermes

Kao što sam već nedavno pisala, danas se luksuz raspada na dvije paralelne rasprave: jednu o cijenama i drugu o tome postoji li još uvijek motor koji generira želju. Neki komentari to sažmu brutalno: “Kako je moguće naplaćivati ove cijene bez one vrste glamura i ljepote kakvu je, primjerice, imao Dior ranih 2000-ih kao pogonsko gorivo?” Pitanje je neugodno jer udara izravno u srž: ako fantazija oslabi jednako kao i kvaliteta, kako opravdati cijenu?

Zbog intenziteta današnje polarizacije bogatstva, relativni pojmovi vrijednosti između elite i šire populacije gotovo su nestali. Raskoš i izdatci dominiraju do točke u kojoj je “običnom svijetu” muka, kao što je mnogima bilo muka od one svadbe u Veneciji ili kao što je svima dosadila MET Gala.

Proizvodi su zamjenjivi. Uvijek dostupni i uzbudljivi, kako na ekranu tako i za kupnju u maloprodaji, ali su time postali nedovoljno vrijedni ili relevantni da bismo ih doista poželjeli. Jednostavno ih je previše.

Dosadno je. Predvidljivo. I u eri rastuće nejednakosti – neukusno.

KADA PROIZVOD POSTANE PRODUCT PORN

Signaliziranje osobnog ukusa zamijenjeno je javnim prikazivanjem intimnog odnosa sa stilistima ili, za one koji nisu poznati, sa sales asistentima. Ovakvi prikazi luksuza toliko su pretjerani i intenzivni da su za većinu aspirativnih potrošača postali tek product porn. Ne znam jesam li izmislila taj izraz, ali savršeno opisuje zabavu koja ne potiče stvarnu želju za kupnjom ili imitiranjem, a kamoli identifikaciju.

Problem pretvaranja svega u spektakl zabave jest taj što pogledi nisu dovoljni: riječ je o temeljno pasivnom obliku konzumacije. Preplavljenost bogatstvom i njegovim simbolima nije se pretočila u prodaju. Generacija Z ne kupuje novi luksuz u velikim razmjerima, pa se luksuzni brendovi trude doskočiti tome širenjem asortimana jeftinijih proizvoda – onih u kategoriji ispod 4 tisuće eura.

Hipervidljivost više nije održiva strategija rasta za luksuz. Dapače, zamagljuje stvarnu priliku. Pritom većina potrošača više ne vjeruje (plaćenim) objavama influencera, koje, istina, i dalje znaju generirati preglede i komentare, ali sve rjeđe i kupnju.

A ako se u modi uspjeh mjeri prodajom, kako je to kristalno jasno i bez sentimentalnosti znala reći jedna moja profesorica, jasno je da je modna industrija u ozbiljnom problemu neuspjeha. Jer ako je luksuz prestao biti san, a postao tek beskonačni feed nekakvog tuđeg bogatstva, tada problem nije samo u prodaji – nego u nestanku fantazije koja je tu prodaju uopće činila mogućom.

SAZNAJ VIŠE: