Plastična kirurgija: opsesija gledanjem realityja o zahvatima

Plastična kirurgija odavno nije samo medicinska tema - reality emisije i danas hrane kolektivnu fascinaciju tuđim transformacijama, samo u novom obliku
31.03.2026.
IMAGE SOURCE: Unsplash @botchedtv @bbcthree, Behance Stefka Pavlova
plastična kirurgija
RECOMMENDED

Prije nekoliko godina pisala sam tekst o tome kuda nas vodi kolektivna opsesija emisijama o plastičnoj kirurgiji – danas se ona više ne može promatrati primarno kroz reality prizmu, iako su ti formati dugo bili njezin najvidljiviji oblik. Ti realityji i dalje postoje u nekom obliku. Umjesto originalnog Botched tu je Botched Presents: Plastic Surgery Rewind – noviji spin-off koji se bavi “poništavanjem” ili korekcijom starih zahvata, ali s više fokusa na prirodnost nego na ekstremne transformacije, makar “na papiru”. Tu je i Dr. 90210 – reboot verzija s daleko manje buzz-a nego original. No, plastična kirurgija danas se “preselila” na drugi medij.

Način na koji danas razmišljamo o plastičnoj kirurgiji sada oblikuju društvene mreže. Ono što su nekada bile reality epizode s jasnim (rekla bih pogrešnim i često jezivim) narativom danas je razlomljeno u beskonačan niz slika i videa koji se izmjenjuju bez reda, često bez konteksta. No, sama fascinacija nije nestala. Naprotiv.

plastična kirurgija

MOJ PRVI SUSRET S PLASTIČNOM KIRURGIJOM

Moj prvi dodir sa svijetom plastične kirurgije dogodio se davno. Naime, imam devijaciju septuma i otkad znam za sebe ne mogu lijepo disati kroz nos. Ipak, ovo sam prvi put u životu čula od zubara kada sam imala već dvadeset godina dok mi je uzimao otisak za fiksnu protezu: “Pa, dijete, ti ne možeš disati, što mi nisi rekla?” Možda je smiješno, ali prvo što sam pomislila bilo je: “Ne mogu?” Zatim sam se koncentrirala na disanje i osvijestila da zaista ne mogu. I tako sam otišla kod plastičara.

Realno, ovo bi bio odličan uvod za neku epizodu realityja na temu plastične kirurgije, zar ne? Zaista se sve tako odigralo, ali “plastičar” iz moje priče je jedna od maminih najboljih prijateljica. Potpuno sam svjesna privilegije koju sam imala, a to je da se zavalim na kauč s njezinim haskijima, pijem kavu i ispitujem sve što me zanima. A zanimalo me je svašta. Kako, što, kada, koliko… Mislim da se i sama Marina nekad čudila roju mojih pitanja, ali je na sva odgovarala. Ponekad i jednostavnim “ne lupetaj”.

Bilo kako bilo, ušla sam na tu (ponekad bizarnu) teritoriju i ostala fascinirana. Kako samom kirurgijom, tako i idejama i psihološkim vezama koje ljudi imaju s njom. Svoj nos, pak, do dana današnjeg nisam operirala.

PLASTIČNA KIRURGIJA IZMEĐU MEDICINE I FASCINACIJE

Dr Marina Šoć-Pisarev bila je savjesna žena, pa tek onda i savjestan kirurg, i jedna od prvih stvari koje mi je rekla bila je: “Sve pacijente, osim onih s klempavim ušima, šaljemo prvo kod psihijatra.” Osim toga, ispričala mi je mnoge priče, pokazala gomilu slika, objasnila neke od klasičnih tehnika.

Da, tog dana sam prvi put gledala i slike, a od tada sam pogledala i popriličan broj videa iz operacijske sale. Ne, nisu “lijepi”. Tada su bili prava rijetkost, a danas su postali gotovo banalni u svojoj dostupnosti – više ih gotovo ne morate tražiti, postali su nešto na što sami nailazite.

Kad s Marininog kauča premotam u sadašnjost, odavno sam svjesna koliko moja fascinacija plastičnom kirurgijom nije neobična. Posljednjih godina postala je čak i opće mjesto. Svuda je oko nas, iako njezine rezultate društvo i dalje smatra drugorazrednima u odnosu na one koje nam “da Majka Priroda”. Štagod. Što se mene tiče, svatko ima pravo birati, pod uvjetom da ne miješa lončiće. Ako ih miješa, možda mu prvo treba pomoći pa tek onda dati da bira.

REALITY tv VS STVARNOST

Nekada davno gledala sam nekoliko epizoda serije “Nip/Tuck”. Reći da mi se ne sviđa bilo bi blago. Probala sam gledati i “Botched” – plašio me. Ne zbog samih stvari koje se prikazuju, već zbog očiglednog otvorenog preloma mozgova pacijenata. Slično sam se osjećala gledajući i “Dr 90210”.

Kao s pogrešne strane krivog ogledala. Mnoge stvari su u većini tih emisija, a danas i na društvenim mrežama, potpuno izmještene.

Pri tome, svatko tko se podvrgao nekom estetskom zahvatu reći će vam – ne, to ne izgleda tako. Ni po pitanju rezultata, ni po pitanju samog procesa. Ono što mi posebno šalje trnce niz kralježnicu jest činjenica da je većina prikazanih pacijenata u realityju na svom “trećem nosu ili grudima”. Jako, jako rijetko, gotovo nikada, ne dolaze prvi put ili s idejom o jednoj stvari koju žele promijeniti. Sami prikazi intervencija naravno su prilagođeni “slabijim stomacima”, kao i postoperativni tijek. Gledajte duže i učinit će vam se da se radi o malo komplikiranijoj promjeni frizure, a ne invazivnim procedurama.

No, te reality emisije su, sa svim svojim problemima, imale jednu važnu stvar – granicu. Imale su kakav-takav okvir, određeno trajanje, postojala je distanca između onoga što gledate i vašeg svakodnevnog života. Granice su odavno pomaknute. Ipak, ljudi ovaj sadržaj konzumiraju kao nikad prije, a ono što je nekada bilo nešto što se gleda sa strane danas je dio svakodnevnog vizualnog šuma.

VOAJERIZAM BEZ GRANICA

S naše strane oceana, prvi reality o plastičnoj kirurgiji koji je radio britanski BBC zvao se “Plastic Surgery Undressed” i razlikovao se od svih prije: u njemu su potencijalni pacijenti sjedili i gledali prijenos iz sale dok plastični kirurg proceduru koju oni žele izvodi na nekom drugom.

Cilj je bio, pretpostavljam, izmamiti što više reakcija onih u studiju, ali i ljudima pokazati što zaista podrazumijeva “otići pod nož”. Realno, većina nema pojma. Danas, paradoksalno, imamo mnogo više uvida u sam proces, ali to ne znači da bolje razumijemo što on zaista podrazumijeva.

Malo tko razmišlja o rizicima ili o tome što sama procedura radi tijelu i kako može izgledati oporavak. Koliko god smo u civilizacijskoj fazi u kojoj se mnoge procedure plastične kirurgije smatraju nečim što se “radi u pauzi za ručak”, pacijent uvijek treba donijeti informiranu odluku, a ponekad mi se čini da mnogi liječnici rade upravo suprotno. Pogotovo oni koji prikazuju ekstremnije slučajeve nego što je to uobičajeno, isključivo kako bi sadržaj imao zabavnu “vrijednost”. Vrijednost koja se ogleda u ljudskom voajerizmu ili aspiraciji. Onima koji broje novac uglavnom je svejedno.

Danas, uz brojne filtere koji su praktički svima dostupni, ljudi sami rade intervencije na svojim fotografijama i videima pa zahtijevaju da tako izgledaju i u stvarnom životu. Uglavnom se radi o nerealnim očekivanjima i da, iako nijedna društvena mreža ne može u nekome pokrenuti nešto za što klica već ne postoji, dismorfija koja se razvija putem njih jest stvarna psihološka dijagnoza. I to opasna. Pogledajte samo trend ramena pod kutom od 90 stupnjeva.

plastična kirurgija: tKO SNOSI ODGOVORNOST

U sadašnjoj situaciji, odgovorno predstavljanje i edukacija na temu plastične kirurgije više su nego potrebni.

Ipak, odgovornost ne leži samo u tome kako se neka tema javno predstavlja – velik dio odgovornosti nose i sami kirurzi. Oni su krajnji čuvari kapija ovog carstva i na njima je odgovornost da se vode pravilom da je plastična kirurgija namijenjena ljudima koji žele poboljšati kvalitetu života i samopouzdanje, a ne onima koji misle da putem kirurgije trebaju loviti posljednji trend.

Ono što razlikuje dobrog liječnika od vrhunskog nije samo ono što zna napraviti, već i svijest o tome da ponekad treba reći “ne”. I pacijentu i rijalityju.

SAZNAJ VIŠE: