Dismorfija i zašto mislimo da smo ružne

Dismorfija je tema o kojoj razmišljam već jako dugo i zapravo je jedan od glavnih razloga moje odluke da pokrenem BLOOM 22.
08.03.2025.
IMAGE SOURCE: Imaxtree
RECOMMENDED

Nakon što sam s klijenticama po ne znam koji put vodila gotovo identičan razgovor, shvatila sam da nešto jednostavno nije kako treba. Na dnevnoj bazi dolazile bi mi objektivno lijepe, pametne žene koje izgledaju mladoliko, zdravo i njegovano i uz to imaju predivan ten. Budući da pri slaganju rutine uvijek krećemo od „problema“ koji osobu najviše muči, moje prvo pitanje obično je što bi željele poboljšati i čime nisu zadovoljne. Gotovo svaki puta bi me potpuno zbunio način na koji su one opisivale same sebe i percipirale svoje lice. Ti opisi naprosto nisu imali nikakve veze s onim što sam ja vidjela pred sobom. Ne trebam naravno niti napominjati da njihova percepcija sebe nikada nije bila pozitivnija od realnosti, pa čak niti otprilike realna. Najčešće je bila izuzetno negativna i lošija od stvarne slike. A ne trebam, pretpostavljam, napominjati niti da muškarci koji mi dolaze uopće nemaju te probleme.

Čini mi se da mi same najčešće uopće nismo svjesne svojih unutarnjih dijaloga i načina na koji oni oblikuju naš odnos prema vlastitom izgledu. Ja znam da ih jako nisam bila svjesna i da mi nije niti padalo na pamet da možda drugima izgledam puno bolje nego što izgledam samoj sebi, i to iz vrlo jednostavnog razloga: drugi ljudi nisu ni približno fokusirani na naše „nedostatke“, pa čak niti na naš izgled kao što smo to mi.

Žene često imaju posebnu sklonost percipiranju i analiziranju isključivo svojih stvarnih ili izmišljenih nedostataka zbog kojih onda, neke više a neke manje, pate u tišini i naprosto to nezadovoljstvo vlastitim izgledom s vremenom prihvate kao nešto normalno s čime se eto živi. Ili, još gore, krenu u nekakvu „bitku“ sa starenjem ili s tim izmišljenim nedostatcima, koja redovito završi razočaravajuće i bolno. Kako i ne bi, kada se radi o bitci koja je unaprijed izgubljena.

Nemojte me krivo shvatiti, ja sam potpuno uvjerena u našu moć i sposobnost da proces starenja značajno usporimo, učinimo lijepim, dostojanstvenim, pa čak i zabavnim, a činjenica je i da danas starenje zaista izgleda sasvim drugačije nego prije samo tridesetak godina. Ali sve to naravno ne znači da smo ga "pobijedili", niti da je takvo što uopće potrebno.

Ono što nam je jako potrebno, i to hitno, je promjena našeg mentalnog sklopa i stvaranje neke vrste psihološke otpornosti na konstantne pokušaje najrazličitijih vanjskih faktora da promijene naše viđenje sebe, pa onda i naše ponašanje. Naravno da naše duboko zadovoljstvo sobom i vlastitim izgledom i nije neki pokretač konstantnog rasta prodaje i ekonomske aktivnosti. Stoga je upravo promjena prvo naše percepcije sebe, pa onda i našeg ponašanja osnovna svrha i princip na kojem funkcioniraju primjerice društvene mreže. Nisu to naravno samo društvene mreže, ali utjecaj ostalih čimbenika zaista izgleda smiješno u usporedbi s njihovom sposobnošću da učine da se osjećamo nedovoljno mladima, uspješnima, lijepima, pametnima, modernima ili što već.

Ništa ne dočarava trenutačnu situaciju bolje nego pojmovi zoom dismorfija i Snapchat (ili selfie) dismorfija. Selfie dismorfija ukorijenjena je u idealiziranoj verziji sebe koju vidite na ekranu (zahvaljujući raznoraznim filtrima), dok se zoom dismorfija temelji na pretjeranoj percepciji vlastitih mana koje su prenaglašene na ekranu. Rezultat je međutim isti: iskrivljena slika sebe i percipirana potreba da se teži drugačijem fizičkom izgledu.

Međunarodna zaklada za opsesivno kompulzivne poremećaje izvještava da čak 2,9% opće populacije pati od poremećaja tjelesne dismorfije. Međutim, stvarni broj zasigurno je dramatično veći jer mnogi ljudi pate u tišini, a da ikada zatraže pomoć. Procjenjuje se stoga da je ovo stanje češće od anoreksije i shizofrenije i barem jednako često kao opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Upravo ovi podaci pokazuju koliko je važno osvijestiti i modificirati naše unutarnje dijaloge, kako bismo uopće mogli u potpunosti proživjeti i uživati u svim fazama našeg života. Osjećaj nezadovoljstva vlastitim izgledom, kakav god taj izgled bio, zaista nam ne treba biti „normalan“.

Slučajevi s kojima se ja susrećem uglavnom, čini mi se, ipak ne spadaju u sferu psiholoških poteškoća i možda mogu biti korigirani i nešto jednostavnijim intervencijama.

Čini mi se recimo da se puno previše promatramo koristeći stvari kao što su uvećavajuća ogledala, i to još iz velike blizine, pod rasvjetom i kutovima koji nisu ni najmanje laskavi i iz kojih nas apsolutno nitko drugi ne gleda. Naravno da nas to dovodi do toga da se fokusiramo gotovo isključivo na stvari koje se u realnosti naprosto uopće ne vide. A ono što je najsmješnije kada to radimo jest da najčešće uopće ne vidimo kako naše lice i koža izgledaju u cjelini i zapravo često propuštamo pomoći si i poboljšati one stvari koje zaista možemo poboljšati uz malo truda.

Ta fokusiranost na nebitne nedostatke također nas često tjera na razne neprovjerene, skupe, ponekad i prilično bolne tretmane i zahvate koji naprosto neće pridonijeti ukupnom izgledu nečijeg lica, jer će biti fokusirani isključivo na tu jednu stvar umjesto na lice u cjelini. Često viđam žene s potpuno „zamrznutim“ čelom, dok je donji dio lica naprosto ovješen- kao da se radi o dva potpuno različita lica. Isto tako, naravno da ćemo se, čim „riješimo“ taj jedan nedostatak, fokusirati na neki drugi. I tako u krug.

Starenje lica je proces koji se naprosto mora sagledavati u svojoj ukupnosti, i za koji je odgovor uvijek u nekoj kombinaciji postupaka i rješenja. Ali vi ta rješenja nećete niti pronaći ako ste fokusirani samo na pojedine fragmente ukupne slike za koje ste vi uvjereni da ih svi vide, a drugi ih najčešće niti ne primjećuju. Ako ih i primjećuju, to je obično zato što su i sami nezadovoljni tim istim stvarima kod sebe.

Isto tako, koliko god to otrcano i dosadno zvučalo, prava ljepota zaista dolazi iznutra. Dolazi iz činjenice da ste zanimljiva osoba s brojnim interesima, da imate empatiju i razumijevanje za ljude oko sebe, ili se barem trudite imati ih.

Svakako poduzmimo sve što možemo da se pobrinemo za zdravlje i mladolik izgled svoje kože. Ja prva obožavam dobar skincare i apsolutno podržavam tretmane kod ozbiljnih profesionalaca kojima vjerujete i koji neće promijeniti vaš fizički opis. Ali onda isto tako pokušajte stati i shvatiti da postoje druge, puno važnije stvari u životu. Naučimo nešto novo, pročitajmo dobru knjigu, otiđimo na izložbu, provedimo vrijeme s obitelji i prijateljima, što god nas ispunjava i veseli. To će nas učiniti mlađima i ljepšima nego išta što beauty industrija ima za ponuditi. I to vam kažem ja, vlasnica beauty koncept dućana.

SAZNAJ VIŠE: