Postoji nešto gotovo ritualno u gledanju hrane i kuhanja. Često to nema puno veze s vlastitim navikama ili željom da se stvarno uhvatimo kuhanja – barem ne u mom slučaju, jer sam jednostavno tip osobe koji može satima gledati pripremu hrane, a da pritom gotovo nikad ne kuha. Sigurno postoje oni koji takav sadržaj prate kako bi nešto naučili, usavršili recepte ili pronašli inspiraciju za vlastitu kuhinju, ali sve češće čujem kako je samo gledanje, razmišljanje i pisanje o hrani, strast koja opušta, gotovo mali hobi unutar svakodnevice. I sama sate provodim uronjena u takav sadržaj, kao u neku vrstu dnevne razonode, i upravo zato postoje profili food blogera koje naprosto obožavam pratiti – ne iz jednog razloga, nego iz cijelog niza onih malih, teško objašnjivih osjećaja zbog kojih im se uvijek vraćam.



Ovo su food blogeri koje ne scrollamo, nego ih vjerno pratimo
U tom beskrajnom scrollanju brzo shvatiš da nije svaki food sadržaj isti. Neki recepti prođu pored tebe bez traga, dok se na drugima zadržiš dulje nego što si planirao, vraćaš im se, pamtiš ih. Nije stvar samo u tome kako nešto izgleda, nego u tome kako se osjeća. U tonu, u svjetlu, u načinu na koji netko reže kruh ili miješa tijesto, u detaljima koji nemaju veze s receptom, ali imaju sve s atmosferom. Hrana tada prestaje biti funkcionalna i postaje iskustvo, čak i kad si samo promatrač.

S vremenom počneš prepoznavati autore koji imaju tu sposobnost – da te uvuku u svoj ritam, da ti na nekoliko sekundi uspore dan i da, bez ikakvog pritiska, probude želju za jednostavnim stvarima. Kod njih nije ključno što kuhaju, nego kako to rade i kakav osjećaj ostavljaju iza sebe. Upravo takve profile ne pratiš usputno, nego im se vraćaš kao malim ritualima unutar dana, gotovo nesvjesno. U toj osobnoj selekciji, koja se stvara kroz vrijeme i naviku, izdvojilo se nekoliko imena kojima se uvijek vraćam – svatko iz svojih razloga, ali svi s nečim što ih čini prepoznatljivima.
Ivan Lončar
Kod Ivana Lončara odmah se osjeti da hrana nije izolirana tema, nego dio šireg vizualnog i životnog jezika. Njegov sadržaj o kojem smo pisali, nosi utjecaj arhitekture, dizajna i glazbe, što se vidi u načinu na koji kadrira, bira detalje i gradi atmosferu. Sve djeluje promišljeno, ali nikad ukočeno. Upravo u toj ravnoteži leži njegova snaga – zna kako stvari učiniti lijepima, ali ne gubi osjećaj spontanosti. Recepti su nekad jednostavni, a nekad teži, no uvijek postoji mali pomak koji ih čini zanimljivima. Kod njega ne dolazimo samo po ideju što skuhati, nego po osjećaj kako hrana može izgledati kad je dio jednog šireg estetskog svijeta. Ali i po savršenstvo, jer način na koji on priprema, oblikuje i servira hranu, je odavno prešlo mjere običnih smrtnika. Čista magija! Osim toga, njega posebno preferiram jer često priprema jela koja je radila i moja baka, pa me to vrati lijepim uspomenama. Njegov profil mi često uljepša dan.



Anja Maršić
Anja, poznata kao Hungry Anja, donosi drugačiju, topliju i neposredniju energiju. Njezin sadržaj razvijao se kroz godine i iskustvo života izvan Hrvatske, što se i danas osjeti u načinu na koji pristupa hrani. Kod nje postoji prirodan spoj domaće kuhinje i urbane, internacionalne gastro scene. Njezini recepti djeluju kao nešto što stvarno nastaje u kuhinji, a ne kao nešto što je osmišljeno isključivo za objavu. Upravo zato publika ima osjećaj bliskosti – kao da prati nečiji stvarni život. Posebno je zanimljivo kako uspijeva zadržati toplinu i jednostavnost, unatoč iskustvu rada s velikim brendovima i profesionalnom pristupu koji se jasno vidi u kvaliteti sadržaja. Njezine recepte (neke) i sama koristim, osobito kada mi prijateljice dolaze na večeru. I osim toga, Anja, kada putuje, na svom profilu ostavlja izvrsne preporuke za restorane i kafiće, a u tom nam se ukusi definitivno preklapaju.


Marko Andrijašević
Marendologiju ne pratiš zbog konkretnog recepta ili ideje što skuhati, nego zbog osjećaja koji ostaje nakon gledanja. Naizgled obični prizori, kriška kruha, zrela rajčica, maslinovo ulje, stol na suncu – dobivaju neku drugu težinu kad su uhvaćeni na pravi način. Nije stvar u samim namirnicama, nego u onome što prizivaju: sporija jutra, ljeto koje traje dulje nego što bi trebalo, poznate mirise i male, svakodnevne rituale koji su svima negdje urezani. U tome je posebnost Marendologije. Hrana ovdje nije uljepšana radi dojma, nego je prikazana tako da nosi kontekst – mjesto, sezonu, način života. Sve djeluje jednostavno, ali iza te jednostavnosti stoji vrlo jasan osjećaj za atmosferu i trenutak. Zato taj profil nadilazi klasični food sadržaj; više djeluje kao vizualni dnevnik mediteranskog života nego kao zbirka jela. Obožavam ovaj profil, posebno u ovo vrijeme, kada križam dane na kalendaru do ljeta.

Janja Benić
Janja Benić, odnosno Janjolinka, jedna je od onih autorica kojima se jednostavno vjeruje. Iza njezinog rada vidi se kontinuitet, strpljenje i stvarno razumijevanje procesa, osobito kada su u pitanju tijesta, kruh i slastice. Njezini recepti nisu samo vizualno privlačni, nego i provjereni u praksi – što je razlika koju publika itekako prepoznaje. Kod nje nema osjećaja da je nešto napravljeno samo da bi dobro izgledalo; sve ima smisla i funkcionira. Osim toga, njezin rad ne ostaje zatvoren u digitalnom prostoru, kroz radionice i direktan rad s ljudima dodatno potvrđuje da iza svega stoji stvarna vještina i iskustvo, a ne samo lijepa prezentacija. U mom slučaju, njezine recepte redovito iskušava mama, a kad su u pitanju krafne, tu joj se uvijek vraćamo jer su među najboljima koje smo probali. No ono što dodatno privlači jest cijeli lifestyle koji Janjolinka gradi oko svog rada – od kuće na selu u kojoj održava radionice do svih pažljivo odabranih detalja koji njezin profil čine toplim, zaokruženim i autentičnim.

Jolanda Vitaljić
Jolanda Vitaljić ima baš jasan, zaokružen stil, kod nje se ne radi samo o receptima, nego o cijelom lifestyleu koji ide uz to. Sve što radi, od kuharica do radionica, ima neku logiku i povezanost, ništa ne djeluje nasumično ili samo “za objavu”. Vizualno mi je posebno dobra njezina kuhinja, stan, cijeli taj prostor u kojem kuha ima baš taj opušten, dalmatinski vibe koji nije prenaglašen ni isforsiran. Nije to ona sterilna, savršena estetika, nego nešto u čemu bi realno htio biti. I u tome je zapravo poanta, sve djeluje kao stvarni život, a ti kao gledatelj, baš želiš doći na tu večeru ili ručak. Ovo je profil koji definitivno vrijedi dodati na food listu.


