Završen je Mjesec mode. Možda zato što je sve poprilično mlako, uz čast izuzecima kakav je Ackermann za Tom Ford, ali najjači utisak na mene nije ostavila ženska odjeća niti neke od atmosferskijih scenografija. Jedina stvar koju sam zapravo zabilježila jest (povratak?) karikirane i zabrinjavajuće pojave koju bih nazvala karikirana ultra-muževnost, a koja je na pistama, ali i u publici, bila in full force. Od New Yorka do Pariza dogodio se obrat. Napuhani mišići, odjeća pripijena na način koji naglašava prsne mišiće, bicepse i ramena, neizbježne čeljusti u grču. Iznenadni napad klonova koji izgledaju kao hibrid između fitness kampanje i tehnološke konferencije. Looksmaxxing meets tech bro.
LOOKSMAXXING + TECH BRO, TO SU SRCA DVA
Možda je iznenadno, ali svakako nas ne bi trebalo čuditi. Sve je to nekako muška verzija Mar-a-Lago lica i MAGA ženske estetike jer, koliko god bila u krizi identiteta, moda jest i ostaje ogledalo (posrnulog) društva.
Jedan od razloga za to leži u promjeni publike kojoj luksuz sve otvorenije govori. Dok se aspiracijska srednja klasa povlači iz luksuzne kupnje, brendovi sve češće gledaju prema tehnološkim elitama i ultra-bogatim pojedincima. Njihova prisutnost na revijama zapravo je i očekivana.
Tako je Mark Zuckerberg zasjeo u prvi red na Prada reviji u Milanu, a Jeff Bezos se pojavio na haute couture debiju Jonathana Andersona za Dior i nastavio šetati Parizom za vrijeme Tjedna mode – logično kad je sada (ne)zvanični vlasnik MET Gale.

Bryan Johnson prošetao je pistom na reviji pariškog brenda Matières Fécales. Najjeziviji i najpoznatiji evangelist longevity pokreta, koji već godinama vodi projekt Blueprint i troši milijune dolara godišnje pokušavajući usporiti vlastito starenje, ultimativni je simbol tech-bro opsesije optimizacijom tijela (ako smijem dodati, i penisom).

Logično, takva publika donosi i vlastitu estetiku. Tijelo kao projekt, optimizacija kao filozofija i performativno zdravlje kao statusni simbol već su neko vrijeme temelj tech kulture. Kada se taj svjetonazor prevede u modu, rezultat su siluete koje izgledaju gotovo biomehanički. Na Gucci reviji Demnini modeli nosili su majice toliko pripijene da su mišići izgledali gotovo vakuumirano. Poput nekakvih dilera devizama i izbacivača iz devedesetih kad bi bili likovi iz crtića.


Ova estetika ne dolazi samo iz Silicijske doline. Njezin drugi paralelni izvor mnogo je mračniji i digitalno daleko glasniji: subkultura looksmaxxing. Pisala sam nedavno o ovom pokretu koji potiče dečke da agresivno „optimiziraju“ vlastiti izgled – od intenzivnog fitnessa i kozmetičkih zahvata do ekstremnih i pseudonaučnih metoda poput tzv. bone smashing tehnike, ideje da se udaranjem kostiju može promijeniti struktura lica.
Poster boy tog pokreta, streamer Braden Peters poznat kao Clavicular, zatvorio je reviju dizajnerice Elene Velez na New York Fashion Weeku. Ruku na srce, njegova pojava – više performans nego klasično modeliranje – pokazuje koliko je moda spremna apsorbirati čak i najradikalnije toksične digitalne subkulture pod izgovorom da „drži korak s vremenom“.

Vrijeme je svakako crno. Prvenstveno za cijeli svijet, pa tek onda i za modu.
U tom digitalnom ekosustavu pojavio se i čitav rječnik nove muške estetike. Pojmovi poput looksmaxxinga, mogginga ili ekstremnih praksi poput tzv. bone smashing tehnike – ideje da se udarcima može promijeniti struktura lica – kruže forumima, TikTokom i Discord kanalima kao dio šire kulture optimizacije izgleda. Analiza Northeastern Universityja taj fenomen opisuje kao digitalni pokret u kojem se fizički izgled tretira gotovo kao projekt koji se može sistematski unaprijediti, testirati i „upgradeati“.
U toj kombinaciji tech-bro optimizacije i looksmaxxing ideologije pojavljuje se novi model muške estetike: hiperoptimizirani muškarac, tijelo koje nije samo trenirano nego i strateški oblikovano, disciplinirano i mjerljivo.

U digitalnoj ekonomiji u kojoj je većina statusnih signala nevidljiva – financijski portfolio, investicije, algoritamski utjecaj – tijelo postaje najjednostavniji način demonstracije moći. Zanimljivo je da je ovakvo izjednačavanje financijske i utjecajne moći s vizualnom jednako fejk kao i teorija da su žene moćne onoliko koliko su lijepe i poželjne svojim izabranim partnerima.
Ovo je dugo bio daleko više ženski nego muški „problem“ (osim u gay svijetu), ali u svijetu u kojem se identitet sve više performira na društvenim mrežama izgled postaje svojevrsna valuta društvenog kapitala.
Moda tu logiku nije izmislila, ali ju je jasno prepoznala. Kada na Calvin Klein reviji modeli nose odijela bez rukava iz kojih ispadaju naglašeni bicepsi, jasno je da se muškost stilizira kroz snagu, disciplinu i kontrolu tijela. Ta muškost danas bi trebala biti ogledalo bankarskog portfelja, skupih kuća, automobila, želje da se uspije i pripadnosti nekoj visokoj kasti. Jeste li primijetili da su gotovo svi istaknuti predstavnici ovog pokreta zapravo bijelci i, realno, Amerikanci?
LOOKSMAXXING I DIGITALNA ESTETIKA DESNIČARSKE MUŠKOSTI
Gledala sam videe koje snima Clavicular sa svojom ekipom sličnih – banalna stilizacija i ekstremizacija frat kulture s Ivy League koledža. Bijeli smo, bogati smo, lijepi smo – može nam se sve. Sva ta „lica“ koja sam do sada spomenula izgledaju mi kao muškarci koji bi udarili dijete kolima i pobjegli s mjesta nesreće jer će ih sistem i novac zaštititi. Za njihovu kastu (ili kastu kojoj teže) zakoni ljudskosti ne vrijede – baš kao što ne vrijedi ni to s kakvom su se vilicom rodili.


Ovakva vrsta muškog arhetipa ide ruku pod ruku s porastom ekstremne desnice, a ekstremna desnica diže svoju ružnu glavu punu mržnje kada je društvo u raljama nesigurnosti. Tako je tridesetih godina film popularizirao atletske muške zvijezde kao simbol stabilnosti. Osamdesete su donijele japije, power dressing, eksploziju gym kulture i – psihotičnog ubojicu Patricka Batemana. Početkom 2000-ih odgovor na metroseksualnost pojavio se u obliku „alpha male“ marketinga.
Današnja verzija tog ciklusa oblikovana je algoritmom. Izgled je metrika koja se može uspoređivati, ocjenjivati i rangirati. Pojmovi poput „mogginga“ – dominacije nad drugima superiornim izgledom – ili „face carda“ kao metafore za estetski kapital već su dio digitalnog rječnika.

POVRATAK HIPERMASKUlarnih IDEALA
Zato hiper-muževni modeli na pistama nisu samo neka tamo ironija nego odraz zabrinjavajuće šire raspodjele težišta. Muški identitet u digitalnom dobu sve se više gradi kroz tijelo i kontrolu nad njim: kroz fitness rutine, longevity protokole, biohacking, suplementaciju i kozmetičke tretmane.
Ako su žene desetljećima bile primarna meta industrije ljepote, danas sve više muškaraca ulazi u isti sustav očekivanja. No, nekako, čini mi se ipak drugačije.


Pitanje je, naravno, koliko će taj ideal trajati. Ideali muškosti (pa i muška moda) povijesno su mnogo stabilniji od ženskih pa ekstremi rijetko dugo dominiraju. Ali sama činjenica da su modni brendovi spremni pozvati looksmaxxere na pistu ili biohakere u prvi red govori nešto drugo: granica između mode i tehnološke elite nikada nije bila tanja. I da, moda je očito spremna povući se nekoliko koraka unatrag kako bi ustupila prostor koji bi trebao pripadati ženama ovim hiperoptimiziranim primjercima fejk muškaraca. I said what I said.