Neki dan sam se ulovila kako dolazim u napast da prijateljici pošaljem svoj kalendar, da se doslovno „upiše“ za kavu, jer sama više nemam pojam o vremenu od količine obveza. I onda sam shvatila kako je možda vrijeme da stanem na loptu i ne zatrpavam se.
Danas smo okruženi estetičnim fotografijama krcatih rasporeda. Kaotična okruženja, stolovi puni papira, kalendari koji nemaju jednu slobodnu minutu, doslovno letanje s jednog kraja grada na drugi. I puno toga nam se prvo počelo servirati putem društvenih mreža. Tako je nekako, polako, potiho, taj poslovno orijentirani lifestyle postao normalan. Postao je pomalo i poželjan. Gotovo kao statusni simbol. Kako smo se doveli do toga? A možda još važnije pitanje, zašto smo si dopustili da imanje slobodnog vremena nije nešto pozitivno?
Poslovno orijentirani lifestyle prije se gledao s prijekorom
Vratimo se malo unatrag. Zapravo, vratimo se u daleku prošlost. Vrijeme Antičke Grčke. Na rad se tad gledalo s prijekorom, on je bio rezerviran samo za najsiromašnije, a što si više slobodnog vremena imao, to si bio višeg ranga. Ali i stoljećima nakon, u vrijeme baroka i Viktorijansko doba, radilo se sve samo kako bi izgledao „radno nesposobno“, u smislu odjeće koja nikako nije prigodna za ikakav oblik posla.
Pa korzeti su postali popularni baš zato što su bili toliko restriktivni da si u njima jedva mogao sjesti, a kamoli raditi. I evo nas, par stoljeća kasnije, rad je nešto najcjenjenije što postoji. Uzrečicu „ne mogu, zauzet/a sam“ dnevno čujem toliko puta da ne mogu izbrojati na prste obje ruke, a moram priznati, kako ju skoro jednako često i sama koristim. I čini mi se kako je mnogima to kao neka vrsta hvaljenja. Jer, u nekoliko situacija, kad sam imala vremena na pretek i kad sam rekla da mi je super što napokon imam slobodnog vremena, imala sam dojam da me neki gledaju ispod oka. Možda mi je tad prvi put kliknulo koliko se danas poslovno orijentiran život cijeni.


Uzmimo Elon Muska za primjer, on s najvećim ponosom govori kako ima radne tjedne od 80 do 100 sati, a budimo iskreni, čovjek doista ne mora više ništa raditi. Ili poznate osobe. Svakodnevno objavljuju koliko projekata imaju na tanjuru, kako trče s jednog sastanka na drugi, kako imaju obveze jedan dan lokalno, a drugi dan na drugom kraju svijeta. I kako se onda ne osjećati da dangubimo, ako su svi toliko ponosni na svoj poslovno orijentirani život. Iako je malo, ali baš malo, splasnula, grind kultura je jako blizu ovom mindsetu i načinu života, a tad smo se uvjerili koliko nas ona može samljeti. I usudila bih se reći da mnogima to „zauzet/a sam“ nije toliko važno zbog nekih postignuća, već im je to znak da im je život ispunjen. A koliko ti je život ispunjen ako samo radiš i društvenog života nemaš…

A i takozvani efekt influencera, itekako pridonosi toj percepciji poželjnog poslovno orijentiranog lifestylea. Kao i poznate osobe, skloni su svakodnevno dijeliti svoje kaotične rasporede, treninge ranom zorom, jer nemaju vremena kasnije, odgovaranje na mailove iako su na odmoru i slično. Nema mi veće ironije od tog, kad netko kaže da je toliko zauzet da ne stiže ništa, a galerija mu je puna fotografija kako radi to sve nešto što uzima vrijeme i onda još uz to imaju vremena u stvarnom vremenu baš sve objaviti. Iskreno, sklona sam prije povjerovati onome tko objavi retrospektivno što je radio kad je bio zauzet, nego nekome tko unatoč tom manjku vremena svejedno stigne odabrati fotografije, urediti ih i onda objaviti. No, ni to nije baš najsretniji rasplet okolnosti. Tada mi, pratitelji, vidimo samo ono odabrano i izdvojeno, a ono što se stvarno događa, ono manje glamurozno, e to ne vidimo. Pa nam sve to izgleda lijepo i krasno, a algoritam samo pojačava taj dojam kako je poslovno orijentiran život itekako poželjan.

I onda dolazimo do ljudske psihologije. Društvena usporedba je nešto čemu smo svi skloni, samo su neki malo svjesniji da se uspoređuju, dok drugi to uopće ne shvaćaju. Zbog toga svi imamo aspiracije biti zauzetiji nego što jesmo, ali i pokazati i svima reći koliko smo zauzeti. Jer ta zauzetost više nije samo rad i pokazivanje rezultata, već postaje kao neki performans, koji moramo izvesti da svi vide da smo doista zauzeti. Jedan je engleski ekonomist, John Maynard Keynes, predvidio kako ćemo do 2028. godine, zbog tehnološkog napretka, smanjiti radni tjedan na svega 15 sati.
Pa, nisam sigurna da smo na dobrom putu. Negdje smo očito pogrešno skrenuli. No, ipak, nešto mi ulijeva nadu. Ta nadmoć zauzetosti i poslovno orijentiranog lifestylea polako dobiva prijekorne poglede. Da, polako, ali bolje nego nikako. Ljudi pomalo shvaćaju da će izgubiti sve društvene kontakte, ako nastave biti toliko zauzeti i ne posvete se malo ljudskim kontaktima. Pa eto, možda ćemo si ipak dati oduška i nećemo se osuđivati za imanje slobodnog vremena. Barem se nadam za naše dobro.