„Male loneliness epidemic“ je hashtag na koji ćete sigurno naletjeti ako scrollate po TikToku ili Instagramu. Na prvu biste rekli da je riječ o videima stručnjaka koji objašnjavaju sindrom koji se pojavio u suvremenom dobu. No, zapravo ćete svjedočiti žustrim raspravama muškaraca i žena koji pokušavaju dokazati da muška usamljenost postoji ili ne postoji. Većinom su žene te koje ne vjeruju priči o epidemiji muške usamljenosti, dok im muškarci vraćaju ping pong lopticu sa statističkim dokazima o porastu ne samo usamljenosti muškarca, već i broja samoubojstava među muškom populacijom. Što je tu istina i zašto žene na Internetu ne pokazuju trunku empatije?
Što kaže statistika?
U istraživanju neprofitne organizacije Equimundo o stanju američkih muškaraca 2023., dvije trećine muškaraca u dobi od 18 do 23 godine smatraju da ih „nitko zapravo ne poznaje“. Prema nedavnim istraživanjima, epidemija usamljenosti zahvaća i muškarce i žene, no porast kod muške populacije je znatno veći. Petnaest posto muškaraca nema bliskih prijatelja (što je peterostruki porast od 1990.), a čak 44 posto njih je razmišljalo o samoubojstvu u posljednja dva tjedna. American Foundation for Suicide Prevention objavila je podatak da su u 2021. godini muškarci počinili samoubojstvo 3,90 puta više nego žene. No, bez obzira na ove poražavajuće podatke, žene na TikToku se na spomen epidemije muške usamljenosti samo nasmiju.
„They don’t buy it“
Žene na TikToku poprilično posprdno i okrutno komentiraju novonastali muški sindrom. Razlog tome je vjerojatno činjenica da se žensko mentalno zdravlje desetljećima zanemarivalo, a rečenicu „trebala bi se samo smijati više“ koje su se žene naslušale, iskoristile su ovoga puta u svoju korist i kao bumerang je vratile muškarcima. „To nije naš problem i mi nemamo veze s time“, govore žene. One smatraju da su sindrom kreirali mizogeni muškarci poput Andrewa Tatea kako bi dodatan fokus stavili na muške potrebe, ponovno bacajući žene u drugi plan.
Važno je razgovarati o mentalnom zdravlju
Čini se da muškarci nisu dobili potporu koju su očekivali od strane ženske populacije: one su samo odmahnule rukom jer smatraju da proživljavaju puno veće strahove od puke usamljenosti. Ne želimo zanemariti činjenicu da su žene i dalje žrtve nasilja te da je femicid veliki društveni problem, no muška usamljenost je također još jedan primjer zbog čega se društvo treba mijenjati. Postavit ćemo pitanje: zašto dječaci ne ostvaruju duboka, značajna i emocionalna prijateljstva poput djevojčica? Odgovor na to je vrlo jednostavan: tako smo ih učili. Definicija „muškosti“ ne prihvaća razgovor o emocijama i prijateljsku nježnost pa dječaci s vremenom gube duboku prijateljsku vezu s drugim dječacima koju su možda ostvarili u djetinjstvu. U samom odgoju bismo trebali učiti i mušku i žensku djecu jednako o razumijevanju, nježnosti, poštivanju, kao i o pozitivnim i negativnim emocijama te kako se s njima nositi. Možda kada bismo naučili muškarce da razgovaraju o emocijama i potraže potrebnu pomoć, napravili bismo jedan korak ka zdravom društvu u kojem se ni žene više ne moraju bojati.
