Godina je 1999. Kasno je proljeće i zemlja u kojoj živim po koji put se raspada. Ja, kao srednjoškolka koja ne ide u školu, otkrivam solarij. U svom ludilu počinjem redovito odlaziti u stan neke žene kod koje su išle moje prijateljice i, prekriženih prstiju, molim se da kad uđem u kabinu ne nestane struje. Zvuči potpuno suludo, znam. Ali u nenormalnim situacijama, praktično je normalno ponašati se nenormalno.
Kosa mi je plava, a ja sam preplanula. Prijetnje i prodike liječnika oko mene ne vrijede ni pišljiva boba – jer kad je to još kod tinejdžera urodilo plodom? Posebno se sjećam mamine poznanice koja je bila načelnica dermatologije i koja mi je rekla da je jednoj mladoj doktorici na njezinu odjelu bila spremna uručiti otkaz zato što je redovito odlazila u solarij – jer takav primjer može biti poguban za pacijente. Moja solarij faza trajala je godinu, možda dvije, a zatim sam se vratila na “sunčanje samo ljeti”, i to s visokim zaštitnim faktorom. S trideset sam prestala i s tim – sunce me nije vidjelo dobrih deset godina.
Ne vrijedi žaliti za onim što je bilo, što je tu – tu je. Uostalom, isprobavanje trendova u tom dobu doista može biti put do pronalaska sebe. U to vrijeme preplanuli ten bio je znak dokolice i luksuza. Dvije stvari koje zapravo nismo imali i bili smo ih gladni, a trudili smo se na sve načine uvjeriti sebe (pa i druge) da nam ne nedostaju. Ako ćemo realno, to se ni do danas nije promijenilo – samo što djevojke sad nose (pre)skupe torbe dok žive u majušnim iznajmljenim stanovima.

Ako su devedesete bile desetljeće prave “sunbed generacije” – od Miss Universe natjecateljica do MTV reality zvijezda kojima je ten iz solarija bio obavezan – dvijetisućite su to dovele do ekstrema. Paris Hilton, Nicole Richie i cijela ekipa s crvenih tepiha imala je ten koji je više naginjao narančastom nego zlatnom. Tabloidi su u to vrijeme lansirali i termin “tanoreksija”, ironičnu dijagnozu opsjednutosti tamnjenjem. Domaći saloni su cvjetali – svaki manji kvart je imao je bar jedan studio sa sumnjivim posterima sunca i palmica, i još sumnjivijim kabinama u kojima su “upravo stavljene nove lampe”. Nekakvi opskurni pojačivači tamnjenja, koji su navodno štitili od štetnih posljedica solarija (kad na vrbi rodi grožđe), stajali su naslagani u vrećicama na pultu.
No, već oko 2010. narativ se počeo mijenjati. Brojke o melanomu bile su neumoljive, a mediji i beauty industrija pronašli su novu zvijezdu – samopotamnjujuće pjene i losione. Fake tan brendovi su eksplodirali, obećavajući isti efekt bez rizika. Generacija milenijalaca odjednom je okrenula leđa kabinama i pronašla nove rituale: layering SPF-a, BB kreme, prirodan glow. U toj klimi solarij je postao sinonim za nešto zastarjelo i neukusno, relikt provincijskog kiča.
Solarij: od narančaste karikature do TikTok glow-a
I tako je trend solarija nestao. Prije petnaestak godina činilo se da su ove kabine s vanzemaljskim svjetlima zauzele konačno mjesto u galeriji opasnih estetskih grešaka, rame uz rame s doduše bezazlenim olovkama za obrve, bronzerima u pogrešnoj nijansi i parfemima koji su mirisali na umjetni sladoled i jeftin voćni sirup. Dermatolozi su slavili pobjedu: statistike su pokazivale pad popularnosti, a mediji su bez zadrške izvještavali o povećanom riziku od melanoma i ubrzanom starenju kože.
Milenijalci su vremenom naučili lekciju (gledajući i Lindsay Lohan na Mikonosu prije makeovera), a generacija Z odrastala je s mantrama da se SPF ne preskače, da je preplanulost zapravo znak oštećenja i da je brončana put, nekoć simbol glamura, postala sinonim za neodgovornost. I onda odjednom – obrat.

Na TikToku su se počeli pojavljivati videi iz solarija, snimljeni uz zvukove Y2K playlisti i natpise poput “first time, don’t judge” ili “throwback vibe”. Kabine koje izgledaju kao relikt prošlog stoljeća (što i jesu, čini mi se) odjednom su postale kul rekvizit, a na FYP-u se proširio novi estetski kod: nostalgični glow. Za generaciju odraslu na algoritamskim ciklusima, solarij je savršen primjer kako se povijest mode i ljepote nikada ne zatvara – uvijek čeka da se vrati, s novim hashtagom. Paradoks je očit: što više govorimo o zdravlju, to nas više privlači ono što ga podriva. U svijetu u kojem se wellness paket prodaje u svakoj teretani i na svakoj aplikaciji, upravo je solarij – simbol svega što wellness negira – postao nova oznaka pripadnosti.
Za Gen Z, međutim, upravo je to dio privlačnosti. Estetika koja je bila ismijavana sada se vraća kao ironičan statement. Iskreno, nisam baš sigurna u taj smisao za ironiju, jer ne znam koliko duboko ide ispod površine (hint: ne ide). Tko ide u solarij zna da izaziva nelagodu – i upravo je to ono što ga čini privlačnim. Osim što je solarij ipak opasniji od odjeće ili šminke koju netko može staviti na sebe. No estetika nije samo ljepota, ona je i igra moći: tko se usuđuje prigrliti ono što je proglašeno katastrofom, a zatim to proglasiti trendom, taj je “poseban” – pa su nekima i sve žrtve opravdane. Reality check: nisu.
Tijelo kao trend, zdravlje kao kolateral
Ono što dermatolozi ponavljaju već desetljećima nije se promijenilo: solariji povećavaju rizik od raka kože za 60 do 75 posto kod redovitih korisnika, a studije pokazuju da i jednokratno korištenje povećava šanse za prerano starenje kože. Svaka minuta provedena u kabini zapravo je izlaganje umjetnom UV zračenju koje prodire dublje od prirodnog sunca. U praksi to znači više bora, više tamnih mrlja, veći rizik za zdravlje.

No, industrija solarija nije ostala pasivna. U posljednjih nekoliko godina počela se pojavljivati nova retorika. Saloni više ne koriste estetske slogane o “brončanom sjaju”, nego govore o “balansu vitamina D”, “prevenciji sezonske depresije” i “wellness iskustvu”. Interijeri su se promijenili: gdje su nekad bili posteri palmica, sada su minimalistički prostori s neon natpisima i luksuznim kozmetičkim brendovima na policama. Na Instagramu se solarij fotografira poput kavane ili concept storea, a ne kao medicinski rizik.
Gen Z, koja je navikla sve promatrati kroz estetski filter, reagira upravo na to. Video iz solarija nije samo dokumentacija – on signalizira pripadnost trendu, ironijski odmak i nostalgiju u isto vrijeme. Na TikToku se ispod objava raspravlja o tome je li bolje imati “fake tan” ili “real tan”, a kabina se predstavlja kao prečica do glow-a koji nijedan filter ne može do kraja replicirati.
Psihološki moment je možda i najvažniji: mladi ljudi svjesni su rizika, ali svjesno biraju prkos. To nije samo želja za tenom, to je način da se pokaže otpor pravilima koja se doživljavaju kao opresivna. SPF manija, stalna upozorenja na rak kože, nemilosrdni algoritmi koji diktiraju što jest, a što nije “zdravo” – u tom kontekstu odlazak u solarij postaje gesta slobode. Ironično, sloboda koja dolazi s ozbiljnim rizikom, ali koja izgleda dobro na ekranu.
Širi kontekst to samo potvrđuje. U istom trenutku u kojem svijet raspravlja o “body positivity” i “skin neutrality” pokretima, vraća se i trend mršavosti kroz GLP-1 lijekove, a s njim i cijela ikonografija devedesetih i ranih dvijetisućitih. Solarij se uklapa u taj ciklus: tijelo kao trend, zdravlje kao kolateralna šteta. Ako je nekoć heroin chic bio simbol kulture, a zatim ga je zamijenila plus size inkluzija, danas smo opet u fazi povratka opasnog ideala. Solarij je samo jedan od simptoma tog šireg algoritamskog kolektivnog déjà vua.

Povratak solarija nije priča samo o ljepoti, niti samo o zdravlju. To je priča o našoj kolektivnoj nesposobnosti da učimo iz povijesti. Iako informacije nikada nisu bile dostupnije, čak i kad znamo da je nešto loše, privlači nas jer nam nudi pripadnost, nostalgiju i vizualni kod koji se prepoznaje u feedu. Gen Z generacija odrasla je na digitalnom arhivu svega. U tome leže i njihov šarm i njihova opasnost: ironija brzo preraste u stvarnu praksu. Što je počelo kao trend na TikToku, lako postaje svakodnevna rutina. A rutina, znamo, dugoročno mijenja tijelo.
Možda upravo zato solarij vraća i jedno staro pitanje: gdje povlačimo granicu između estetike i zdravlja? Ako je svaki izbor ujedno i signal društvenog statusa, onda odlazak u solarij nije samo stvar tena, nego i stvar identiteta. Za neke će to biti nostalgija, za druge ironični performans, a za treće – tihi znak pripadnosti subkulturi koja uživa u riziku. Osim što subkulture danas traju koliko i dva treptaja oka, pa ih se teško može i nazvati tim imenom.
Hoće li se solarij zadržati ili će ponovno nestati kao prije desetak godina? Ovisi gdje se zabodemo na vremenskoj krivulji budućnosti. Kao i sve u beauty i modnoj industriji, ciklus će se ponavljati: od obožavanja do gađenja, pa opet nazad. No ono što ostaje jest gorka spoznaja da tijelo nikada nije samo tijelo – ono je uvijek poligon na kojem se ispisuju trendovi, dok zdravlje stoji sa strane, kao podsjetnik koji se lako ignorira.