Živimo u svijetu koji je povezaniji više nego ikad prije, a povećanje usamljenosti je jedan od najvećih paradoksa modernog života. Društvene mreže, razne aplikacije za razgovore, ali i stalna prisutnost interneta omogućuju nam da s lakoćom komuniciramo s ljudima diljem svijeta no, unatoč tome, danas su ljudi usamljeniji nego ikada. Iako nam tehnologija omogućava konstantnu komunikaciju i s onima koji su nam fizički najdalje, stvarna emocionalna povezanost je ono što uvijek manjka. Da, imamo smajliće i različite načine dočaravanja naših emocija, ali to nema veze s istinskom ljudskom emocijom koju osjećamo kada sugovornika gledamo u oči. Duboke razgovore zamijenili su lajkovi i reakcije na društvenim mrežama, a dubljih razgovora i bliskosti se sve više ljudi počinje bojati, jer se na internetu svatko krije iza maske koju je vrlo lako stvoriti.

Usamljenost je daleko od nove pojave, ali danas su joj društvene mreže i ta hiper-povezanost donijeli novu dimenziju. Umjesto da nas društvene mreže i sve mogućnosti koje one pružaju približe, one su nas „navikle“ na površne odnose i stvorili su iluziju povezanosti, što se očituje i kroz iluziju izbora koje su stvorile društvene mreže i aplikacije za upoznavanje ljudi. Osim što nas navode da mislimo da smo bliži s drugima nego što to doista jesmo, društvene mreže pokazuju nam savršene i namještene živote drugih, zbog čega se neprestano uspoređujemo s osobama koje pratimo na društvenim mrežama, ne bitno znamo li ih ili ne. Smatram kako smo svi danas dovoljno svjesni da je većina sadržaja na društvenim mrežama vrlo dobro promišljena i da nisu influenceri samo ti koji objavljuju nestvarne sadržaje no, i dalje smo skloni zapitati se zašto nama nije život tako savršen (spoiler alert – nikome nije).

Društvene mreže potaknule su stvaranje virtualnih veza i odnosa, koji se na prvu mogu činiti kao super rješenje da one kojima to teže ide u stvarnosti, ali nažalost, ovo olakšanje još samo dodatno izolira i razdvaja ljude. Teško je imati iskren virtualni odnos s nekime, ne bitno znamo li tu osobu ili ne, ali jednostavno taj manjak ljudske interakcije i istinskih emocija je ono što je ključno u ostvarivanju i održavanju kvalitetnih odnosa. Berlin je odličan primjer grada prepunog prilika za interakciju i upoznavanje, ali nažalost je često nazivan gradom usamljenosti. Grad je prepun mladih, umjetnika i slobodnih mislilaca zbog čega se i doima kao da ima beskrajne mogućnosti za povezivanje no, u stvarnosti mnogi stanovnici žive sami, odnosi su prolazi, a interakcije su površne. Fantastičan isječak razgovora koji mi je iskočio na Instagramu (čitav isječak je ispod) dotaknuo se upravo tog problema usamljenosti i postavio odlično pitanje – jesmo li dosegli vrhunac usamljenosti?
Možemo li suzbiti problem usamljenosti?
Ukoliko fokus prebacimo s virtualnih, savršenih odnosa na one stvarne, kvalitetne odnose, postoji šansa da se vratimo „na tvorničke postavke“ i počnemo ponovno razvijati kvalitetne odnose daleko od ekrana i društvenih mreža. Kvalitetno vrijeme s obitelji, prijateljima i bližnjima uz razgovor ili društvene igre može pomoći u vraćanju osjećaja povezanosti. Osobno mi je nova najdraža praksa ostavljanje mobitela u hodniku nakon posla, kako bih se maksimalno mogla posvetiti svojoj obitelji za vrijeme večere, ali i kako bi napokon usporila nakon cjelodnevnog trčanja na sve strane i slušanja gradske buke i gužve. Pitanje vrhunca usamljenosti nije samo statističko, već je duboko osobno. Iako brojna istraživanja pokazuju koliko je usamljenost porasla, ona pokazuju samo mjerljive trendove, osjećaj izolacije i samo iskustvo usamljenosti je subjektivno i vrlo osobno. Svaki pojedinac može prepoznati vlastite potrebe za povezanošću i preuzeti odgovornost za njihovo ispunjenje. Moramo se prestati oslanjati na virtualnu povezanost i ojačati emocionalnu bliskost, a to ćemo moći samo ako zastanemo i ponovno naučimo biti istinski povezani s ljudima oko nas. Važno je razumjeti da tehnologija, iako nas virtualno približava i trudi se dočarati emocije, nikada neće moći zamijeniti ljudsku prisutnost i zajedništvo. U vremenu hiper-povezanosti, možda je najveći izazov pronaći smisao u autentičnim odnosima i ponovno izgraditi osjećaj zajedništva koji nas čini ljudima.